S večeri gasne luč nebeska,
mjesto nje palimo svjetiljke.
Iskonsko svjetlo se ne pamti
i čarobni sjaj kojim bljeska.
Nedostaju nam pravednici,
njihove riječi,uzvici.
Zaklonili se u osame,
dok Svjetlo gubi rat od Tame.
U mraku naše pomrčine
plam duše i srca nam treba,
od šake zemlje sve do neba,
bez varke,zala i gorčine.
Tamne strane bezbrojne,
mame.
Tko će zacijeliti rane?
Mogli bismo,kad bismo htjeli,
kad bi jako,jako željeli.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.