Tamara Pantović | Majstor tragične farse

I kišilo je toga jutra, jer nebesa su plakala

što sam te izmaštala odavno u prošlosti

i izmaštala sam te za budućnost,

jer sadašnjosti nema, ne za nas,

to sam znala, zato sam i otišla.

I kradem ti riječi koje mi ne želiš dati,

dao si mi poglede i ćutnju

da njome pržiš čežnju da bi jača bila.

I neću ti dati da budeš loša kopija

majstora tragične farse

kakav si mi se želio prikazati,

ne, neću ti to nikada povjerovati

i neću pustiti da trun prašine

ikada padne na tvoju odanu ćutnju.

I izmaštat ću te,

sve ono lijepo što si mi dao

u milionima riječi i slika.

Reći ću ljudima,

jer ljudi samo o ljubavima žele da slušaju,

o tugama ne,

boje se tuga da ih iz mojih stihova ne pohode.

A kako o ljubavima da im pišem

kada samo za jednu znam,

koja je davno šumila u golim granama

Orkanskih visova, imenima ljubavnika

koji su bili jedna duša zauvijek.

Ja čujem ih i danas kako vole.

I pusti me da ostanem s njima

u dalekoj prošlosti ostavljena,

dubokom tamom pokrivena

i pusti me, ne brani mi ,

da te izmaštam ponovo.