o koso sunce u predvečerje
što me purpurno probada
kopljem radosti i vrhom straha
to sunce ukošeno
moj život raspolavlja
u samo jednu kobnu stranu
dok drugu izostavlja
sve što mi obvezom preda
u potki svijesti
sve što otka uz nju
zlatnim rezom sad mi para
i gledam obezglavljena zdanja
napuštene izbe kadar po kadar
uz škripu vrata pragovi cvile
u praznim dovratcima
već izgara sve: plijesan prašine
po trakama svjetla leluja se i kovitla
u osami zidova iznad poda
nekoga nema u toj zbilji opažaja
a sve što u jaru bje
tek se sjenom promatrača
nepredvidivo približava
Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.