Pojave se neki dani, toliko su svijetli, bliješte od blizine mira koji se negdje daleko naslućuje. I onda se tijelo kreće užurbano, glava planira, odjednom svijet dobiva neke sasvim nove dimenzije. Vidimo ruke koje su ispred svega, i kolodvore na kojima su vlakovi put do sreće, svijetli Nebo, i osmijeh na licu nepoznatog se pretvara u Sunce koje danima grije ono nešto što se sakrilo duboko unutra i sniva. Svijetli dani traju tjedan, mjesec, nekad godinu, u njima se vidi sve to kao blještava ptičja perspektiva, kao dah vjetra koji odnosi umor na strme litice. I sve se čini lakšim, dohvatljivim, slikom Neba. I onda, jednog dana, nakon što se iz utrobe istresao posljednji dragulj, Život se pokaže u svom najrudimentarnijem obliku, spuštaju se zastori, djeca pišu ubojite poruke jedni drugima. I svijetlo doba gubi svoje oblike: Svijet je na izdisaju. Možda još samo daleki otoci čuvaju toplinu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.