Marica Žanetić Malenica | Tmina

u nestvarnoj tišini kojom vječnost se diči 

s kacigom na glavi kročim

na usku špiljsku stazu što me vodi

do Dvorane slonovih nogu*, stalagnata

rođenih iz kamena poljupca stalagmita i stalaktita

gdje bistre kapljice, mlijeko zemlje

tijela siga umivaju

cijelo stoljeće centimetar kamena sukna tkaju

ulazeći kroz Zmajevo ždrijelo

u Dvoranu izgubljenih duša 

svoju čvrsto u grudima iz opreza stišćem 

da me ne napusti baš ovdje

u Hadu koji je od počela Svijeta poništio vrijeme

kako bi kosti špiljskih životinja i ljudi 

mir svoj vječni našle

špilje ne znaju za Sunčevo zlato

srebro Mjeseca ni sjaj zvijezda

u carstvu slijepih šišmiša vladarica tama

gasi prigušene podne svjetiljke

najcrnju od crnih tmina lomila sam očima bez vida

još gušćom bujala je kako bi me zijevom progutala

kao i sve one neznane bez broja

u godinama koje se u milijunima broje

pale se prigušene podne svjetiljke

tama i ja više se ne igramo skrivača

ostavila mi je tijelo i dušu 

baš kao i varljivu nadu

da spasila sam se, nadmudrila nepobjedivu 

do nekog novog susreta, šapne mi  

i povuče se pred tragom svjetla – 

zna tama

još nisam spremna za svoju noć 

________________________________________________

*u Baraćevim špiljama