Nikola Korica | Pjesnička duša

Pjesnička duša, nježna i tiha,
U noćnoj tišini rime rimuje;
Napiše tako po dva tri stiha,
Pa noćnu tišinu osluškuje.

A u toj tišini tek rijetki čuju
Iz davnih dana zvukove neke
Što se pjesničkoj duši javljaju
Poput davne zakašnjele jeke.

Sve to pjesnička duša tanana
Tad u najljepše slike pretvara;
Sjećanja vraća ta dobro znana,
Drhtaje budi i nove stvara.

Od tih sjećanja umoran klone,
Ispušta pero na papir bijeli,
Rukama hvata kosti čeone;
U mislima vrti život cijeli.

Eh, ta duša tiha i tanana,
Kako uzdahe zna da izvuče,
Za nečim iz još djetinjih dana
I u mislima tamo odvuče.

Opet se vrate zaspala čula,
I miris davni odnekud bane
A tad je suza teška kanula
Na retke ove – tek napisane.