Marica Žanetić Malenica | Moru na dlanu

Ono meni je zlatno polje žitno
zelena livada u proljeća cvjetna
more modro biću mom je bitno
dijete mi je, ljubav bezuvjetna.

U bezglasnoj dubini k'o iz snova
mir taloži u meni i kad se pjeni;
on moćni vladar vjetra i brodova
ja plankton sitni u njegovoj zjeni.

Kad obala mi tvrd kamen postane
usrdno ga molim o meni da skrbi
u besane noći i samotne mi dane
da počeše kad život me zasvrbi.

Volimo se strasno, bez ostatka
jedno drugom ne nalazimo manu
meni ono slano je, ja njemu slatka
more je u meni, ja moru na dlanu.



Iz zbirke „Žena svojih godina“