Igor Petrić | Animalia (ljudi paučnjaci)

Čudan je osjećaj
kad vidiš sebe
kako se gledaš u ogledalu
i ne znaš
što bi tom čovjeku rekao.

Kada duže gledaš,
gubiš orijentaciju
Prostor u vremenu, koje još nije počelo,
mijenja se prebrzo.

Gledaš
i čudiš se toj prikazi
koju od nekud poznaješ.
Možda je čovjek, možda životinja.

Progovaraš.
Pitaš štošta,
ali s one strane ogledala,
na ovu stranu zvukovi ne dopiru,
zvukovi se ne prenose.

Nijema slika sliku upija
i kad se jednom
jedna u drugu prelije
svijet će postati
samo još jedna usputna refleksija
koje se nitko neće sjećati.

Čudan je osjećaj
ne osjećati ništa promatrajući ljude
koji vise na mrežama
i strpljivo vrebaju jedni druge.