Neobičan dan polako nestaje,
uranja u ocean mraka
ispunjen ranjenim dušama izgubljene djece
koja opet sanjaju nemirne snove o rastanku.
Iako uplašena
prkosno izvikuju svoja imena.
Njihove riječi rasute
odjekuju prazno,
nerazumljivo u svoj toj buci iz koje izviru.
Nitko ih ne čuje,
ne vidi,
možda i ne treba više.
U daljini
bubnjevi tupo odjekuju,
kao da prizivaju nove sukobe.
Možeš li što učiniti?
Možeš li zanemariti sve svoje izmišljene prijatelje
i pomoći im samo još ovaj put?
Ne brini,
poput tebe i oni su usamljeni,
na kraju ostavljeni,
zaboravljeni od svih.
Poput tebe i oni
samo trebaju nekoga, tko neće im suditi,
tko prihvatit će njihove male ruke,
tko uvest će ih iskreno u svoj svijet.
Dopusti im živjeti
i sjeti se kako ti je bilo na početku.
Usporedi život koji imaš
s onim koji mogla si živjeti,
biti netko drugi, potpuno drugačiji.
Taj život opet možeš imati,
samo prihvati ih sve.
Neće ti to zaboraviti.
Ta djeca odraz su tebe same.
Sva ta djeca to si ti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.