Noćas sam putovala u svim kišnim kapima.
Na kočiji zvuka grmljavine.
Paražo je nebo, i bol u duši.
U svaku poru bol se uselila, krvna zrnca mi sva prebrojala.
Razdirala me dio po dio, a pobjeći nemaš kud'?!
Noćas sam putovala oblacima koji na tren bili su moj novi dom.
Sretala sam sva lica aveti, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Kočija s pozlatom od svjetlosti munja
Darovao mi je život za putovanje.
Noć, još jedna evo tu je i bez snova.
Jutro se rađa, a ja na oblacima plovim tražeći lukobran i siguran vez.
Ima li luka vez za moj nemir što me progoni?!
Dan, darovani...
Nove staze na vidiku, osmjeh umro je još jučer, a obrazi izbrazdani, umorni od noćnog putovanja u kočiji punoj zamki...
Budna sam,
jesam li ja ona ista od prije putovanja?!
Il' bezimena tek sjena žene umrle tamo ščućurene u srcu jedne najdraže mi duše?!
Kaži mi živote koje lice sada nudiš, na koju stranu ulice da prijeđem?!
Još čekam, odgovor od tebe moj živote!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.