Napoji prsa, tu uginulu pticu,
opstalim listom
da može snijeti nadu pod plavetnilo.
Kad čuvstvo postane put,
zar korak ne zatomi strah
od htjeti, moći, znati, biti, probati, stati?
Prigrli krošnju
(jednom će biti sjena)
i položi nadu u neznanje.
Ne mora to biti hladno uzglavlje.
Budi prva kost koja vjeruje u nemoguće
i zaurlaj da si birao!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.