postavljaš jutarnju kavu
sjedamo
čekamo da prođe prva vrelina
čuvamo usne
šutimo
reducirani smo samo na nebitno bitno
umjesto nas govori smeđa para
tvoja se izvija okomito
moja malo udesno
s tvoga lica povremeno padaju ljuske pozlate
ti to ne primjećuješ
kad odeš po još šećera
ja ću ih neprimjetno pokupiti kao dragocjenost
naša pluća su gotovo izjednačene snage izdaha
ipak
primjećujem
da se oblak iznad moje šalice
svakim izdahom povija prema tvojemu
i nježno ga obuhvaća… hm… u zagrljaj
ti to ne primjećuješ
kažeš
hajde pij
kava će nam se skroz ohladiti
da
kao da smo postali zaboravni
više ja
dodajem
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.