Dr. med. Lenki Fatović
Dolazim ti često, kraj uzglavlja sjedam
i šutimo dugo u tom teškom muku,
a jesen je rana, mladi mošt miriše,
laste nas, klikčuć, prelijeću u luku.
Pričam ti o sebi, ti o sebi šutiš,
(zar se tako lako prijateljstvo briše?)
Dozivam te šaptom; u tišini čempres
samo grane nježno nad posteljom ti njiše.
Spavaj, Lenka, kažem, a grlo se suši
pa odlazim tiho da san ti ne mutim;
ti ostaješ mirna u spokoju svome,
ja, posrćuć stazom, stare rane ćutim.
Koračam, al' kuda i gdje ću to stići?
Slutnje već me guše, očaj već me stiže,
i zalud ih skrivam u ruj tvojih riječi,
kraju svoga puta svaki dan sam bliže.
Je li život, možda, samo privid, tlapnja,
samo bljesak slabi na tvrdoj ovoj cesti?
Dali ćemo, jednom, svjetlom ozareni,
u beskraju nekom ponovno se sresti?!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.