Nisam neki posebni ljubitelj Davida Ickea, štoviše, uopće nisam njegov ljubitelj, no, dok sam onako, dosađujući se, prošli i ovaj tjedan navečer gledao Mišakovu emisiju Na rubu znanosti jedna mi je Ickeova rečenica baš onako pošteno, kao ljuta pljuska, sijevnula posred uma: „nalazimo se u sve manjim i manjim kutijama“.

Kako se to dogodilo? Pa jednostavno, to je zmija koja sama sebi jede rep: većina naših društvenomrežnih prijatelja su ljudi sličnih stavova i svjetonazora kao i mi sami, uglavnom smo izolirani od onih drugih golemim izolacijskim materijalom onih koji šute i samo gledaju (sudjeluju samo kao promatrači) pa se u tom začaranom krugu događa situacija da nakon određenog vremena postane samorazumljivo da „svi misle kao i mi“. I onda, nekom slučajnošću, probojem u matrici, pogreškom protokola same društvene mreže, otkrijemo da postoje i oni drugi i treći i četvrti, pa ako smo malo znatiželjniji i četrdeset četvrti. No, s već usađenom pretpostavkom da „svi misle kao ja“, tu ćemo drugost zanemariti i dalje se nastavljajući diviti samima sebi. To je ta kutijica o kojoj je Icke govorio i u koju smo dobrovoljno smjestili same sebe. Dakle, nije najveće lukavstvo bilo stvoriti stroj koji će nam usaditi što i kako da mislimo, ne, najveća je lukavost bila da nam usadi to što i kako mislimo, ali na način da ispadne da smo sami došli do toga zaključka.
E, to je sada već jedna druga priča: suvremeni totalitarizam ne dolazi od brkatih diktatora i razularenih masa, to je tako passé, nego od naizgled neutralnog stroja i nas samih u, sad ću se poslužiti jednom malo nezgodnom riječi, rekurzivnoj petlji koja se samo umnaža u beskraj. Mi u nešto vjerujemo, to nam vjerovanje potvrđuju tisuće drugih svojim lajkovima s lista naših društvenomrežnih prijatelja, pa je samim time to mišljenje, dakle, valjano. Stoga nema ni potrebe da se misli da bi moglo biti i nešto drugačije jer je evidentno da svi tako misle. Pritom se služimo nevjerojatnim redukcionizmom: to „svi“ ovdje je naših par stotina ili par tisuća prijatelja i tu smo cijeli svijet ili cijeli grad, kratko i jasno, posve neopravdano, sveli pod „sve“.
Iako tu pomalo izlazim iz okvira kratkog razmišljanja o Mišaku, Na rubu znanosti, Davidu Ickeu i društvenim mrežama, a zavlačim se u meni pomalo strano područje logike, nije na odmet spomenuti da je upravo anomalija, iznimka, ono drugo, treće ili deseto, što izlazi iz okvira naše mentalne petlje, odnosno predstavlja distorziju u njoj, upravo način na koji možemo proširiti svoj vidokrug. U konkretnoj realnoj stvarnosti to znači da možda nije baš nužno da smo 0-24 sedam dana u tjednu na nekoj od društvenih mreža kroz čiju prizmu počinjemo gledati cijeli naš svijet. Možda trebamo upoznati druge ljude, neke druge zemlje, pročitati neke nove knjige. Iskočiti iz te petlje nije baš neki kvantni skok, ali svakako je važno ne želimo li, da paradoks bude tim gori, postajati sve veći i veći robovi kutijica u koje smo se, silom tehnološke civilizacije, sami dobrovoljno zatvorili.
Prva objava: https://www.ludvig-designe.com/
E, to je sada već jedna druga priča: suvremeni totalitarizam ne dolazi od brkatih diktatora i razularenih masa, to je tako passé, nego od naizgled neutralnog stroja i nas samih u, sad ću se poslužiti jednom malo nezgodnom riječi, rekurzivnoj petlji koja se samo umnaža u beskraj. Mi u nešto vjerujemo, to nam vjerovanje potvrđuju tisuće drugih svojim lajkovima s lista naših društvenomrežnih prijatelja, pa je samim time to mišljenje, dakle, valjano. Stoga nema ni potrebe da se misli da bi moglo biti i nešto drugačije jer je evidentno da svi tako misle. Pritom se služimo nevjerojatnim redukcionizmom: to „svi“ ovdje je naših par stotina ili par tisuća prijatelja i tu smo cijeli svijet ili cijeli grad, kratko i jasno, posve neopravdano, sveli pod „sve“.
Iako tu pomalo izlazim iz okvira kratkog razmišljanja o Mišaku, Na rubu znanosti, Davidu Ickeu i društvenim mrežama, a zavlačim se u meni pomalo strano područje logike, nije na odmet spomenuti da je upravo anomalija, iznimka, ono drugo, treće ili deseto, što izlazi iz okvira naše mentalne petlje, odnosno predstavlja distorziju u njoj, upravo način na koji možemo proširiti svoj vidokrug. U konkretnoj realnoj stvarnosti to znači da možda nije baš nužno da smo 0-24 sedam dana u tjednu na nekoj od društvenih mreža kroz čiju prizmu počinjemo gledati cijeli naš svijet. Možda trebamo upoznati druge ljude, neke druge zemlje, pročitati neke nove knjige. Iskočiti iz te petlje nije baš neki kvantni skok, ali svakako je važno ne želimo li, da paradoks bude tim gori, postajati sve veći i veći robovi kutijica u koje smo se, silom tehnološke civilizacije, sami dobrovoljno zatvorili.
Prva objava: https://www.ludvig-designe.com/
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.