Nataša Nježić Bublić | 72 godine

Nebo je pohabana deka
u kojoj se mrijeste hobotnice.
Imam 72 godine i gledam ga kroz prozor bolnice.
Mrena.
A suzim. Sjećam se.
Svih onih dana u nizu i bez smisla,
mjeseci i godina.
I sad bih pjevala,
kad je za let prekasno.
Da se bar majka javi na telefon,
ali nje nema.
Gospode Bože,
čemu suze,
to ima tek da se desi,
a ja prijevremeno oplakujem voljene.
72 godine. Lice koje je tuđe.
Čeznuće za onim čega nema.
Potom, hrskam u zubima štrudl od jabuke.
I toplina mi polagano grlom sklapa oči.
Mrtva sam.
Gledam se sa stropa.
Konačno.