pa da sama toči;
da stihove složi
i sve rime sroči!
I da preko noći
nabuja k'o rijeka,
al' u pjesme sjeme
cvatnju ne dočeka;
tvrđe je od kosti:
ne možeš ga zgrabit,
ne možeš nabosti
i od njeg' što tražit.
Tek kada ti čudom
sva u grlu stane;
kad se topit počne –
propupaju grane
kad zabruje riječi,
zamagle se oči,
tada pjesma sama
kao rijeka toči.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.