ti koja držiš me,
od oluja nenadnih spasavaš,
od udara vala otimaš,
ti što za sebe vežeš me.
Ti slamka si spasa,
što lovim se kad tonem,
kad bujice silne nose, bacaju,
od stijene udaraju, kad potonuo sam,
kad u tami nigdje ništa nema,
ti na dohvat ruke si.
Ti oslonac si čvrsti moj,
kad pokleknem pod teretima,
kad udarci me obaraju,
kad boli me iscrpe
i tuge zateturaju.
Ti zaklon si moj i sklonište moje,
vjetrovi ledeni dok šibaju,
oluje snježne udaraju,
kad magle i kiše spuste se,
a tmine moje dane ugasnu.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.