Robert Janeš | Mrlja na praznini

Na sve strane rastegnut um, putenošću snubljen
steže uprljanim dlanom krhki drveni ugljen -

rišu skupa opetovano liniju razgraničenja.
Pojačan pritisak o podlogu ispunjava udubljenja:

prethodna, ovočasna, buduća ugljena čest
nadražuje toraks; ideološki podignuta pest

u zraku kašlje: ne ostavljaj praznine u redovima!
Pritajene bjeline podmuklo iscerene na zidovima,

kao nevidljivi otvori otvoreni otrovima, noću.
Uglovi zakrivljenih prostora bljuju ognjem izronjenu zloću.


U vrijeme kad nestaju sjene i sva čula trenutačna,
a u raznim zakucima uma pojavljuje se slika istoznačna

sve u svemu postaje dilema: veselit li se prosvjetljenju
ili psovat sudbu kletu što uporno protivno htjenju

ispočetka puni blještavu prazninu bijeloga papira?
To u umu mojem – to nije buka. To orkestar luđački svira.