Robert Janeš | Čokooko

Čokoladnom kremom koja zna izraziti osjećaje pokrivam nedostatke plača.

Doseljen sam stanovnik što u središtu srca pogledava na sat, otkucavam. Padam na tlo k’o okamenjena božja suza. Na staklu ostaju masni tragovi usnica što ljubljahu puteno; prsti narisaše cvijet na stabljici bodljikave žice. Minsko polje ostaje iza mene dok me staza posuta bijelim oblucima vodi pored groblja. Pogrebna povorka nestaje iza kamenog suhozida. Miris čempresa i tuja grije zrak orošen tuginim kapima. Ispraćajno zvono suho cinka pjesmu strašljivcu životu.

Čokoladna krema iz ustiju kaplje na preintimna mjesta.