Natali Šarić | Crnica

Budim se teška.
Plećima uzoranim kao crnica.
Prstima prebiram po minulim danima.
33 kamena,
hladna i nepobitna,
gropovi na mrtvo,
poljupci na crno.
Teško ću izmoliti takvu brojanicu.

Ma ni da klečim, neću ugledati sunca.
Plućima gulim nebo.
Nikad se nije činilo dalje.
Puzim ranjena, u dušu zatočena.
Bez snage i bez glasa.
Kopam zemlju do srca,
tražeći željeznu žilu,
u tijelu ugaslu silu.
Valja iskovati ključ,
za tminu - stazu i luč.

Svezah drhtanja u crni čvor.
Bez kože, dodira, slova.
Rasplićem vene umorne žene,
ko slijepac nabadam sunce.
Za biće od orgulja i nebesa,
na putu neopreza,
ranjiva,
ranjena,
bijesna,
potirem izdanke posljednje nade.

Da klijam, progledam, dišem,
crnice, sunca i neba ištem.
Nemoćna,
pokoru stišćem.

Teško ću izmoliti tu brojanicu.

Natali Šarić (iz zbirke u nastajanju "Izgovori me")