Maja Šiprak

Maja Šiprak rođena u Sisku, živi i stvara u Zagrebu. Amaterski se bavi fotografijom i astrologijom.

Autorica je šest zbirki poezije:

„Žena u Meni“   -2012.; 
„Kapi Života“ -2012.;
„Usana Pečat“ -2013.; 
„Boje tvojih dodira“ 2014.;
„Nebo je granica“-2014.
„Vatra jasnog pripadanja“-2016.

Pjesme su joj uvrštene u brojne hrvatske i međunarodne zbornike. 
Dobitnica je brojnih priznanja, na području susjednih zemalja i zemalja EU.

 OSVRT NA MAJIN  PJESNIČKI RAD

Za razliku od pjesnika koji bljesnu na početku stvaralaštva, a kasnije potonu u sivu osrednjost, Maja Šiprak svakom zbirkom pjesama napreduje, uči, oblikuje nove pjesničke prostore.

Ova zbirka, šesta po redu, predstavlja vrh dosadašnjeg Majinog pjesničkog rada. Pjesme su konzistentnije, bez viškova,  jakih su slika,  pune kolorita,  kako sama autorica kaže u pjesmi „Ne zaboravi što ti bojama želim reći“. Maja se od ljubavno refleksivnog diskurza odvažila aktivnije voditi osjećaje i gotovo propovjednički kliče kako je „… samo lažni život proziran…“.

Maja nas novim pjesmama ohrabruje da ispunimo život bojama kojima želimo, makar neke još niti ne postoje – načinimo ih sami. Naši životi su naša slikarska platna, ako mi sami ne želimo slikati po njima, već će se netko naći da nemušto črčka po njima – a onda nam se slike neće svidjeti.

Maja si je otvorila novi poetski prostor, postavši beskompromisna poetesa (iako u završnoj pjesmi kaže da nije) koja ne žali odbaciti „stoljetnu ljubav“ ako druga strana smatra da je ljubav precijenjena u pjesmi „Precijenjena ljubav“.

Naravno, ljubav nije precijenjena stvar, život treba boje, a Majine pjesme oplemenjuju.

Robert Međurečan

___________________________         


VATRA JASNOG PRIPADANJA

Što bi bilo kad bi bio
iskupljenje mojih snova
a ne zbilje

razmišljam  tipično ženski
teritorij neprohodan pozerima bez iskustva
za izborane misli ne postoji kozmetička krema
htjela bih da se možeš zanijeti
kao i ja
poput davnog  utorka u botaničkom vrtu
u neko davno proljeće kad su se mladi listovi gizdavili
iznad latinskih imena

zagazio si u jezero i spasio leptira na lopoču
poslije smo se satima smijali
tad smo spleli strasti u koloplet
i dali mu ime - poput biljke u vrtu
jabuka samonikla na početku divljine
čuvarica ognjišta za vlažnih monsuna
srca smo izdjelali u dvije posude
koje uvijek pronalaze način
da se preliju jedna u drugu

iznova putujemo istom stazom
i latinski nazivi su isti
usput stružemo blato s potplata
treba nam  za opeke
da sagradimo dom i ognjište
u kojem gori
vatra jasnog pripadanja


NE ZABORAVI ŠTO TI BOJAMA ŽELIM REĆI

Ne trebam ništa
tek gvaš  akvamarina
da lažni  proljetni pljusak
pretvorim u svoje boje sna
i prstohvat jesenjeg  okera
za zrelost i mudru riječ

zelena je
ravnoteža mog života
stisnuta u sigurnosti
plave i žute
da mi ocrtava put

ne zaboravi što ti bojama želim reći
boje su dio nas
samo loš život je proziran

odrekni se slatke želje
ocijedi purpur
i oživi slikarsko platno
ohrabri kist da putuje po njemu
jer jedino tamo pripada
san
ti
ja
i budućnost
za koju ne postoji boja

_____________________________

-    Pohvaljena 2016. godine ispred Hrvatskog sabora kulture, te osvojila 2. Mjesto na prvom poetskom natječaju Ps portal u Petrinji