Igor Petrić | Nenapisano pismo

Prije nekoliko dana
odlučio sam napisati pismo
samome sebi.
Pismo isprike što se prije nisam javio,
a prošlo je dosta vremena
od zadnjeg razgovora kojeg sam,
s užitkom besmrtne slobode,
vodio satima u tišini izgubljenih snova
okružen slikama koje nikada neću zaboraviti.
Barem sam tako mislio tada.
Pomalo iscrpljen,
uživao sam satima
i onda nestalo je,
izbrisalo se sve,
sve riječi,
sve misli, sve.
Ne sjećam se zašto,
sve je to iza mene ostalo
kao u nekoj magli bačeno,
zaboravljeno.
Sada, kada razmislim,
bolje je ovako
bez ikakve pripreme,
opravdanja, isprike.
Dovoljno se prepustiti,
ništa ne mijenjati
i jednostavno uživati dok ide.