Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

subota, 3. rujna 2016.

Ana - Marija Posavec | Tajne življenja


   
Autor fotografije: Ana - Marija Posavec


    Listopadska je nedjelja. Uvijek sam volio nedjelje.

    Volim prošetati kvartom u kojem sam nekoć živio. Živio sam dobar život, ne mogu se ni na što potužiti. Bio bih nezahvalan kad bih rekao da trudom i radom nisam uspio privrijediti dovoljno za lagodan život supruzi, djeci i sebi.

    Šećem... Udišem miris koji je kiša ostavila za sobom. Dvije dame usporedno, kiša pod ruku s jeseni, uz dobrog prijatelja koji ih zajedno nosi vihorom na svojim rukama, obavile su sad već cijeli grad.

    Laganim se korakom mora naučiti hodati, iako čovjek – prije hodanja mora puzati.
Ionako danas svi vazda nekamo jure. A i to im je – badava.
Svakoga stigne ono što ga stići mora.

    Poznajem većinu stanovnika kvarta. O njima često razmišljam dok šećem ovim neosvijetljenim putićem prema sjeveru, prema kolibici u kojoj preko noći zadnjih sedam godina prespavam; na mjestu gdje se odmorim... od života ulice, vibracije trgova, zujanja tramvaja.

    Život ulice odabrao sam svjesno i savjesno, nakon dugo godina rada kao glavni kirurg u KBC-u. Velike sam ispunio snove, oženio se najdivnijom ženom koja mi je podarila dvoje djece. Za ratnih godina bilo je najteže jer smo supruga i ja izgubili sina koji je pošao srcem braniti domovinu. Kad se toga sad prisjetim, nakon toliko godina, ipak osjećam teško zavrijeđeni mir. Oplakao sam i sina i suprugu koja je preminula prije deset godina. Kći se udala u inozemstvo, brinula se, pisala mi. A ja pak, ostadoh sam. Odlučio sam se potom na život u kojem skupljam boce i prosim. Predivnu sam kuću prodao, prebacio sav novac kćeri na račun i zamolio ju da mi više ne piše. Da ne zove. Da se ne javlja.

    Stari ljudi uglavnom su mlađima uvijek na teret, ne mislite li? To nisam želio biti svojoj kćeri ja, nakon svih gubitaka koje smo oboje proživjeli.
   
Domagoj Paulik, vrsni kirurg i anesteziolog. Da. To sam bio u gradu. Cijenjena osoba. Zašto je Bog odlučio lišiti me svega nematerijalnoga, mojih bližnjih – ne znam. Od tog trenutka materijalno mi nije bilo važno.

Možda moram naučiti kako biti sam. Zato sam i odustao od rada posljednjih sedam godina. Nisam zaslužio mirovinu. Ne primam ni socijalnu skrb. Zdravlje me još nekako dobro i služi, s obzirom da su mi šezdeset i dvije, Drugim riječima, odlučio sam se svjesno na život beskućnika, prosjaka.

Volim promatrati ljude u kvartu. Volim kvartom proći, uljudno svakoga pozdraviti. Smjenjuju se ljudi, smjenjuju generacije; jedni ostaju i stare, drugi odlaze, no svima je jedno zajedničko – mijenjaju se. I to je divota tog ljudskog života; neprestane mijene, iskustva, sazrijevanja tijela i duše. Mnogi od njih imaju problema. Mnogi se bore za egzistenciju, preživljavanje, mnogi pak za duševni mir ili ono najgore – sa samima sobom.

Moram priznati da volim uroniti u njihove oči i pročitati im iz duše u kakvom su stanju, kad mi u praznu bocu ubace koju kunu, iznesu komad peciva koji im je ostao ili pljunu pored mene. Svima im uspijem uhvatiti pogled.

Evo me, u mojoj drvenoj kolibici bez kućnoga broja.
Sve je na mjestu kako sam i ostavio.

Smeđi mi je kaput već pohaban, ali, nije mi hladno. Sjedam na prostirku koju sam dobio u Crvenom križu prije par mjeseci. Iz džepa vadim bombon koji mi je danas u posudu, dok sam prosio, ubacila divna djevojčica zlatne kose. Podsjetila me odmah na moju Tajanu, koja je sad miljama daleko. Sretna.

Razmišljam o ljudima. Neki me se sjete i nije im jasno što sam to od sebe učinio, dok me drugi, jasno je, ne prepoznaju.

Jedan, kojega sam poznavao i čiju sam majku operirao u svoje doba, posebno mi je ostao u sjećanju... Mladić opterećen poslom, mladić s najljepšim imenom na svijetu. S imenom koje je nosio i moj sin. Mladić imenom Hrvoje.

Zadnji put sam ga vidio prije nekoliko dana.

Znao sam da ga više u kvartu neću vidjeti jer je prohujao pored mene kao jesenji vjetar koji nosi sve pred sobom za oluje.

Pošlo je, pametno momče, živjeti svoj san.

Neka ide. Neka ga živi dok je mlad i zdrav, dok ga život ne obaspe gubitcima. Iako mu ih ne bih želio – to je ono s čime se čovjek naučiti s vremenom nositi.

Kako bilo da bilo – otkrilo je to momče tajnu življenja.

Život je, shvaćam i sam dok dotičem špekule u džepu svog kaputa i promatram s prljavog prozora brvnarice zvijezde, san.

Sami odlučujemo hoćemo li ga živjeti kako valja ili ga prepustiti – diktiranju i drugima.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.