Srebrenka Cernić Hotko | Gregory David Roberts: Shantaram

Knjiga je dobra, pravo dobra, ništa ne bih, ali baš ništa, izbacila (obično u „gica“ knjigama ima takvih dijelova). Odgovarala mi je u svim pogledima( od stila, strukture, dinamike). Prekidala sam čitanje tek kako bih nešto obvezno uradila (mus i bez odlaganja), a i promislila - simptomatično mi je da se nekim dilemama, da ne kažem polilemama, bavim  zadnjih tjedan-dva. Dakle, u knjizi sam ponovno srela mnoštvo otvorenih pitanja: morala, prava, krivice, vjere i vjerovanja, ljubavi i mržnje, osvete i odanosti, prijateljstva i međuljudskih odnosa, a sve to u jednom Bombayu  koji  kao da je mini svijet jedne populacije čiji su se životni putovi ukrstili  na granici zakona civilizacije, vješto manevrirajući u novim svjetovima kriminala - nove mafije. Iskreno, uopće je  nisam doživjela osuđujuće - naprotiv, čak sam sa simpatijama pratila zbivanja u tom, meni neznanom, a opet, poznatom svijetu. Eeee, to mi je bilo nevjerojatno čitati, kimati glavom i ne vjerovati, prepoznavati eklektiku, oksimorone… Samo pođimo od naslova Shantaram - što u prijevodu znači čovjek mira - Božjeg mira, a dobio ga je odbjegli kriminalac, koji je eto  učinio „pogrešni potez iz ispravnih razloga“, pa je svoja loša iskustva u Bombayu pretvorio u neki  novi život u kojem postaje svjestan prijašnjih propusta:

„Kada se krivnja i stid koje osjećamo zbog svega lošega što smo učinili iscrpe, može nas spasiti samo dobro koje smo učinili, No, tada iz sjenke izmile tajne koje smo čuvali i motivi koje smo skrivali.“

U tom svijetu na granici civilizacije, mogli bismo reći- život po rubu oštrice, otvara nove dimenzije etike, odanosti, prijateljstva , ljubavi…u knjizi mi se to  dopalo, jer taj mračni svijet noževa kao da brusi i nove vrijednosti  i u tom svijetu usprkos svemu postoji čast, odanost, privrženost i prijatelji; u tom svijetu viđene su i suze i bol:

„Trenuci koji ne izađu s vriskom ostaju s nama, u skrivenom kutku našega srca. To je mjesto kamo ljubavi odlaze umrijeti, poput slonova. To je mjesto gdje se ponos smije rasplakati. (…..) Ljubav se ne može ubiti. Ne može se ubiti ni mržnjom. Može se ubiti zaljubljenost, ljubovanje, pa čak i ljupkost. Sve se to može ubiti, ili umrtviti do gustoga olovnoga kajanja, ali sama se ljubav ne može ubiti. Ljubav je strastvena potraga za istinom drugačijom od tvoje, jednom kad je osjetiš, iskreno i potpuno, ljubav je zauvijek.  Svaki čin ljubavi, svaki trenutak, svaki trenutak posezanja srcem, dio je univerzalnog dobra:dio je boga ili onoga što zovemo bogom i nikada ne može umrijeti.“

Uz sve to, bilo mi je zanimljivo saznati ponešto o Bombayu, ljudima , običajima, o ratovanjima, o mnogo toga;  i ponajviše o glavnom liku koji  doživljava transformaciju, zbog koje sam htjela misliti da je njegov boravak u zatvoru bila neka greška, usprkos tomu što i u Bombayu živi okružen s ljudima iste krim prošlosti, udružene u bandu ( mafiju).

„Toliko , previše svega dobroga što sam doživio tih godina u progonstvu bilo je zaključano u zatvorskoj ćeliji mog srca s visokim zidovima straha, rešetkastim prozorčićem nade i tvrdim ležajem srama. Sada progovaram o tome. Sada znam da treba zgrabiti trenutak ljubavi i iskrenosti kada naiđe i progovoriti o njemu jer se možda nikada neće ponoviti. A ako te istine i prave osjećaje ne izgovorimo, ne pokrenemo i ne odživimo u onome što izjavljujemo od srca do srca, oni uvenu i razmrve se u ruci koja se pokrenuta osjećajima prekasno ispruži da ih dohvati.“

Pridružujem se svim preporukama.