Knjigom „Štorka“, autorica Jelene Hrvoj definitivno je velikim koracima zakoračila u svijet pisane riječi. Kako sama kaže, to nije njena prva napisana knjiga ali je prva objavljena.
Jelena vješto manipulira kako radnjom tako i čitateljima uvodeći ih u svijet na rubu fantastike, horora i kriminala.
Sam naslov je neobičan i izuzetno dobro odabran jer potiče na razmišljanje. Čitajući otkrivamo da svatko od nas u sebi ima svoju osobnu Štrorku, netko veću netko manju. Štorka je, generalno gledano, iskonski strah od nepoznatog. Kod svakog od nas on se definira drugačije. Strah od smrti, mraka, životinja, ljudi, života generalno... Može biti bilo što zamislite. Nekoga će Štorka čekati na tavanu, nekoga u bunaru, nekome će se naseliti u glavi. Za Štorku svako mjesto je dobro tako dugo dok smo i sami dovoljno zli i dok nju tim zlom hranimo.
Radnja je vrlo vješto isprepletena od više segmenata, poput dobro prezentiranih matematičkih skupova. Svaki od njih ima svoj vlastiti život a ipak se svi oni u određenoj točci dodiruju ili preklapaju i djeluju jedni na druge.
Glavni lik, djevojka psihotična i podvojene osobnosti centralna je okosnica s kojom se svi susreću i svi koji su ikad na bilo koji način imali nekog utjecaja na nju samu, bilo fizički, bilo psihički, bude uništen na neki od vrlo maštovitih načina.
Posebna zanimljivost je da u cijeloj knjizi ne može pronaći niti jedna psihički stabilna osoba. Čak i onda kad nam se čini da smo se napokon upoznali s nekim tko je manje devijantan, otkrivamo mračne strane njegove ili njene osobnosti.
Zastrašuje koji spektar ljudskih devijacija je spisateljica stavila pred čitatelja. Otkriva ih polako, gotovo kao čitač tarot karata. Nije uvijek ono što vidimo i pravo značenje. Sve se zbraja i dolazi u kombinaciji s drugim slikama. Tako imamo psihički bolesne likove i to na različite načine, od shizofreničara do sado - mazo osobnosti, alkoholičara, ovisnika o drogama, roditelja seksualnih tlačitelja, roditelja ubojica, djece ubojica, svećenika nacista...
Pažljivi čitatelj lako si može postaviti pitanje, koliko je tako mlada autorica u knjigu, naročito njen psihološki dio, unijela sebe, koliko mašte i koliko spisateljskog istraživanja.
Imenima koja koristi sagradila jedan sasvim zaseban svijet, samo njoj znan, u koji je opasno zakoračiti i njime prošetati. Vrlo lukavo ne spominje ime niti jednog grada i mjesta, premda nam se ponekad čini da šećemo ulicama grada Zagreba i njemu bliskih manjih mjesta i zaselaka.
Ovu knjigu mogu preporučiti svima onima koji od knjige očekuju nešto više od uobičajene lagane i zabavne beletristike.
