Zoran Hercigonja | Krila

Kada je Božji anđeo preletio preko njega, otkinuo mu je slavna krila i pustio ga da krvari. A iz te krvi isparavala je duša, hlapeći u praznini prostora, pusta i nenastanjena. Batrljci od krila ostali su stršati kao podsjetnik na dane sreće, dane raja, dane početka.

Božji anđeli imaju krila, ali i ogrlicu gospodara oko vrata.

Bilo je dosta.

Satima je promatrao to krhko biće, ne bi li se nešto u njemu pomaklo. Čekao je ganuće, promatrajući limes između života i smrti u tom slabom biću. Osjećao je lagan odlazak u isparavanju vlastite krvi. Preneražen patnjom tog mladog bića, samo je ukočeno stajao. Nije se mogao odlučiti; nije htio odlučiti, namučen vlastitom patnjom i nepodnošljivim osjećajem bespomoćnosti.

Bio je tamo jednoga dana, na tom jezeru. Promatrao je vodu onako ukočena pogleda, bez ijedne intimne misli, bez ijednog razloga da nastavi ovu oštrinu zaprepaštenja, baš kao što sada gleda u to biće.

Površina jezera bila je tako meka, odražavajući lice sunca poput zrcala. Nebo se zavuklo u zlu kob jezera koje je progutalo mnoge pritajene jecaje bespomoćnih nesretnika.

Na trenutak mu se učini da je površina jezera bijela i svilena poput bolničke plahte.

Ali to jest bila doista plahta bolničkog kreveta.

Bježao je od svoje krvi, otrovane i zagađene krvi, krvi uspomena na samo one loše trenutke zbog kojih se gomila gnjev, pritajen i tih, gnjev što tiho razara i muči. Dugo je promatrao to jezero kao što sada promatra krevet i bijele plahte u titraju stroboskopskog svjetla.

– Da joj dadem to malo duše što imam?

Pitao se.

Bilo je to teško pitanje na limesu između života i smrti. I onda, na jezeru, bilo je pitanje na limesu između života i smrti: biti ili ne biti?

Dati komad svoje duše tom mladom, čistom biću ili ga pustiti padu, porazu, potonuću?

Bio je tako lijep i sunčan dan. Sve je treperilo od života i topline svemira. Puls svemira prožimao je svako živo biće i svaki kamen.

Bio je to dan za teške odluke, za biti ili ne biti, dan u kojem je tražio izgubljena krila negdje tamo na dnu tog jezera.

Tražio ih je i ovdje, u polumraku sobe.

U treperavom sjaju tog dana čuo je veseli dječji smijeh.

Razdragan na trenutak tim glasom, osjetio je nekakvo olakšanje, mirnoću, stabilnost. Ali svejedno nije našao ono po što je došao na jezero.

Dragao je desnom rukom desni prednji džep izlizanih traperica.

Stajao je nad tim jezerom kao sablast, u čekanju neke skore nade. Ukliješten između dva varava trenutka, želio je nešto reći samome sebi, ali nije znao što.

Stojeći nad tim krevetom, kao da stoji nasuprot neke moćne životinje koja će mu ponovno otkinuti krila.

Zadrhtao je na trenutak kada je to bespomoćno biće, prikovano za bolnički krevet, ispustilo jecaj.

Sjena je bila veća od njega samoga i čekala je da joj se pridruži, da naraste u njezine okove.

Iz desnog džepa izvadio je maleni revolver i nastavio ga držati uza se kao da drži ruku djeteta u svojoj pored sebe. Na trenutak to je i bilo njegovo dijete, njegov usud i plod patnje.

Podiglo se to bespomoćno biće, u svoj svojoj krhkosti, iz kreveta i buljilo u njega.

Zurilo je u njega, kroz njega, ali i daleko u prošlost, zajedničku prošlost barem na trenutak.

Imao je namjeru upotrijebiti revolver. Bubanj je bio pun.

Oklijevao je podignute ruke.

A onda se pojavila ona.

Djevojčica s dvije crne, duge pletenice uhvatila ga je za ruku i gledala ukočenim pogledom, plačljivih očiju od iskrenosti. Tom gestom odgovorila mu je:

Biti…

Ostati.

Postojati.

Ne nestati i iščeznuti.

Ozbiljna izraza lica čvrsto je uhvatila revolver i bacila ga u jezero.

Pustio ju je da odluči; čak nije ni čvrsto držao revolver.

Ozbiljno lice djevojčice iskrivilo se u smiješak prije nego što ga je zagrlila, njega, potpunog neznanca.

Gledala je u njega tim blagim, dobronamjernim pogledom, baš kao sada s bolničkog kreveta, dvadeset godina kasnije.

Dok se udaljavala od njega, od potpunog neznanca, vidio je samo sjenu kako je nadrasta i kesi se poput bijesnog psa.

To maleno biće pokazalo mu je kako može vratiti svoja izgubljena krila.

– Boluje od teškog oblika leukemije. Potrebna joj je koštana srž. Vi ste apsolutno adekvatan donor.

Sluša u glavi riječi doktora.

I mojim tkivom teče rijeka duše.

I neće ispariti ako se poveže s drugom dušom.

Shvatio je napokon kako će vratiti svoja krila.

– Pristajem!

Shvatio je i da ono što činimo ovdje i sada ima odjeka u vječnosti.

Napokon je shvatio kako će mu batrljci od krila zarasti sjemenom novih krila.

Svi smo jednom izgubili krila u ponoru vlastitog beznađa.

Svi smo jednom odlučili vratiti ta krila.

Samo je jedan „biti“ i jedan „ne biti“.

Početak odluke je tu i sada, gdje započinju sve nevolje.

Ivica Kesić | Nesebičnost sunca

Jedna je majka, jedno srce ima

al’ mora ljubavi sva u njega stanu,

a u njenim toplim, dubokim očima

melem je za svaku od tjeskobe ranu.

Jedno je sunce al’ na svakog lije

dovoljno svjetla, žara i topline

pa i kad ga nekad suri oblak skrije

uvijek se iznova javi iz visine.

Knjiga života ima svoj kraj, znamo,

bile u njoj pjesme, romani il’ bajke…

Sve će jednom proći al’ vječna je samo

nesebičnost sunca u ljubavi majke.

Lucijana Živković | Marina

Hladnoća sobe bila je gotovo opipljiva. Osnovni namještaj oskudna izgleda bio je nekada moderan i skup, a sada samo sjena ljepše prošlosti. Iz mase pokrivača i jastuka na krevetu pomolila je samo nos, crven od hladnoće. Već je dan provalio u sobu, ali Marina je poželjela da još potraje noć iako opet nije spavala, tek nekoliko sati u komadu. Noć bi ju skrila od sebe same, noć je pasiva koja joj odgovara, skrivenost od drugih, zadržana tajna. Nije voljela izlaziti u dan, biti dostupna svakodnevici koja ju je mljela ili ljudima koji je nisu razumjeli. Bura je opet rekla svoje: noć puna zvukova i štropota kojih se bojala, zviždanja i škripe koju je pripisivala oronulosti kuće pa bi se zapitala nije li ovo dobro jer barem ima krov nad glavom. Bura je i ovaj put izgubila bitku. No jedan je dimnjak slab da ugrije njeno zimogrozno tijelo, načeto godinama. Borba je sve teža, bez obećanja pobjede.

Naleti vremena stvorili su sjedine u kosi, bore na licu i nesigurnost u koraku. Mora priznati da se uhvatila u koštac s jačim neprijateljem. Pobjeda nije izvjesna, ali borba je neophodna.

Uvuče se još dublje među pokrivače kao da se plaši dolaska nekoga tko će ju izvući iz udobnosti njezina gnijezda. Ne bi se dizala nikada. Tu je zaštićena od svijeta i njegove brzine jer njoj više ništa ne ide brzo. I mrzi brzinu, jer je nepotrebna i vodi uvijek do kraja nečega. Nekada se živjelo sporo. Marina zna živjeti sporo. Ali više se ne može tako. Cijelo je čovječanstvo pristalo na brzinu, a oni koji nisu, postaju dinosauri i izumiru. Marina je jedan od njih i pomislivši na to, nasmiješi se zamišljajući svoje udove pretvorene u udove dinosaura. Još je ostalo nečega u meni, nečega čemu se mogu nasmijati. To ju odobrovolji, ali na kratko. Opet se povuče u udobnost mraka ispod pokrivača, u udobnost topline i nevidljivosti, prekrivena u krevetu hladne sobe, u cik zore.

Zdravo Marijo, milosti puna… započne molitvu koju je učila od babe, ali ne osjeti nikakvo olakšanje kao da molitva nema učinka. Sjeti se babe koja ju je naučila ono malo što je znala o vjeri. Baba je bila ljepilo obitelji, oko nje su se okupljali i u zajedništvu pronašli smisao. A sad kad babe više nema, kao da se i obitelj raspada. Bog je ostao daleko iza njih, s babom.

Stavivši ruku pod glavu, osjeti bilo. Upita se je li uopće živi ili samo traje u vremenu. Bilo  ipak kuca jer je to logika života. Ako je ona izgubljena, gubi se i pokretač. Nema se tu više što pokrenuti. Mislima joj ovlada crnilo koje je tjerala umjetnim entuzijazmom i nadama. Kad si skrivena, reče samoj sebi, ne možeš računati na nadu. Bori se! Je li to ta riječ? Borba.

Iziđe iz brda jastuka i pokrivača. Noć je još bila tu, ali nevoljko, jer se na istoku sunce već požurilo objaviti novi dan. Je li je i za nju novi ili perpetuum starog?

Uvijek u tim trenucima očaja dolazila joj je jedna pomisao, gotovo na rubu osude: nikad više. Poznata iz literature, nekoć joj omiljenih pjesnika kao najava vječite zabrane za žuđenom stvari ili osobom, sada joj je predstavljala posve nešto drugo: najavu dolaska kraja kada joj više ništa što ju je veselilo i držalo na životu, nije dostupno. I ta ju je spoznaja baš svaki put dotukla svojom konačnošću. Nikad bezbrižnih ljeta punih prašine i toplih kiša, nikad naivne ljubavi i neobjašnjive čežnje, nikad pogleda koji žudi za tobom, oka koje te krišom gleda i čeka da ga primijetiš. Nikad onog slatkog iščekivanja koraka predvečer kad se srce pita je li on baš taj kojeg čekaš, a tijelo treperi od uzbuđenja.

Kao da je sve zamrlo, zatvorilo svoja vrata i sada čeka da se diskretno udalji i oslobodi put onima koji tek stižu pred ta vrata života.

Ima li još ičega što bi poželjela, očekivala i za tim čeznula? Ima li život tu putanju prema vječnom ili je samo kratak izlet tijela u materijalni svijet? 

Ne treba joj sada filozofija iako joj je bila omiljeni predmet u srednjoj školi. Nemirnih misli i drhtavih pokreta oslobodi se jastuka i pokrivača koji su je zarobili u ležećem položaju. Pogled kroz prozor: sivilo mora, glasanje galeba i huk bure. I što još čeka, sve je vidjela, sve doživjela. Ustane iz kreveta pa opet klone na obližnju fotelju, kad iz blizine začuje mijaukav glas životinje u nevolji.

Teško pokrene još uspavano i ukočeno tijelo i izađe na dvorište. Ugleda grahorastu mačku koja se, ležeći u zaklonu od starih krpa, upravo počela maciti. Ali nije joj išlo. Mijaukala je bespomoćno i Marina odjednom oživje. Upravo je na zvoniku otkucalo sedam kad je primila telefonsku slušalicu i nazvala veterinarsku ambulantu. Oni obećaju doći po mačku. Do njihova dolaska mačje oči su je neprekidno tražile, nadajući se pomoći. Ubrzo, veterinarski pomoćnik je odvezao životinju, nakon što se Marina obvezala platiti potrebni zahvat. Mačka nije bila njezina. Ali nije ju htjela prepustiti beznađu i umiranju.

Odjednom je uhvati neka nova snaga i Marina se, istina usporeno, stane uređivati kako bi krenula u grad i podigla novac na bankomatu. Mačka se sigurno već omacila, mislila je. I kao da je pronašla neku novu životnu svrhu i snagu, požuri na ulicu pitajući se koliko će mačića dobiti i kamo će ih smjestiti kad ih sve dovede kući.