Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

četvrtak, 3. siječnja 2019.

Lorena Kujek | Kraj drugog početka


Blagoslov zloslutnosti; niže se poput crnog biserja- na blijedoj puti dojmljivog rekvijema.

Pogođena nemilosrdnošću gorke istine, ona lomi sablasne 22 godine apsurda, pokušavajući dotaknuti ambis letargije koja ju uzastopno prati, i ne uzmiče pred jednom tragedijom. Krahirana od gotičkih zaruka s ponorom, briše ispucale suze, penjući se na tugaljivu stepenicu nenadanog odlaska.

Živi posve mrtva, a povrh njene violetne kose, ostaje samo sjena neke siluete.

Zlatko Martinko | Duško Babić - Pjesnikova ''kora jezika''


PJESNIKOVA ''KORA JEZIKA''

Pitam se kad je lirika moguća… Tko je pjesnik?

            U prozi ili u stihu  inzistiramo na formi koju smo si zacrtali, želimo se za nju boriti, držimo ju uzvišenom, krijemo vulgarne suprotnosti koje nas ponekad zanose ili nas navode na bijes… Osjećamo se krivima. Lirika postoji, ona je bolest pjesnikova govora! Traži izlaz duši, osjećajima, tjeskobi? Nije-li to neka uzvišena inspiracija, ''plava zvona'' ljubavnog svemira? Može-li se ''progutati srce''? Pjesnik je na prisilnom radu doživotno, postavlja si neka pitanja na koja ne pronalazi odgovore; razmatra, objašnjava, strepi. Boluje. Truje se vlastitim riječima, ide u tišinu da ne bi bio prevaren pjevom ptica, klecavim koljenima, razbarušenom kosom. Ali magija postoji; olovka ispisuje stranicu, crni bjelinu. Razmaci između riječi kuju pjesnikov karakter, težnje, razočarenja. Pjesma suši rado suze u našim očima ili možda imamo ''nebesku bolest'' plavog i galebove iza potonulih barki.

Božica Jelušić | Vjetrokrštenje, stara šuma


Fopto: N. Wolf /Ivan Nivan
Propuhuje nam vjetar kosti
I kroz šuplja nam tijela svira.
Kraj je taštini i oholosti:
Zaklon liturgije pokajnik bira.

Disakordi kroz škripav mol uđu,
Vrlina ostaje neprepoznata.
Otvara koščat prst stranicu tuđu,
Spasonosnog se citata hvata.

Djetlić je kljunom probio deblo.
Srušena šumska je Dharamsala.
Osrčje stegnuto, tkivo ozeblo.
U trnju karma se zapetljala.

Spasit se može tek isposnik mršav
I ovce što vjeruju u blagorunost.
Gle, kako s konopca trula leprša
Skut teksta, naša nepotpunost.