Katarina Mijatović | Glasna šaputanja

           
            Šapućemo u molitvi, molimo, šapućemo kada smo tužni, osamljeni i ono najljepše šaputanje je šaputanje dvoje mladih.

Često šapućem sama sebi, govorim o situacijama u kojima se nalazim, iznosim svoje želje, šapućem i njemu. Ali isto tako osluškujem što mi govori život.

Život ima najljepše stihove. Njegova mašta je nenadmašna. Šapuće mi noću, kada sam sama, govore mi cvrčci i šum usnulih grana jorgovana. Daje mi smjernice za dobar život i nadahnuće za brojne stihove. Ono što noću čujem, lagodno pretvaram u stihove koje predstavljam kao svoje. Nikada nisam rekla tko mi je pravi inspirator. Priroda i život to ne traže od mene, ne žele da ih predstavljam. Oni šapuću toliko glasno da ih čuje i najveća tišina.

 Ponekad se zanesem. Šapućem kada kiša pada  i suze teku, šapućem kada je vani snijeg i u srcu led, šapućem kada polja zarude, procvatu i isklasaju, šapućem jer ne gubim nadu. Mislim da je život moje vlasništvo i da s prirodom koju mi daje mogu raditi što hoću. Ali onda shvatim da priroda nje ničije vlasništvo nego dar od Boga. Životna šaputanja su tako nježna i poučna ali opet dovoljno glasna da ih svatko čuje. Kad kažem glasna, ne mislim pri tom na njihov zvuk nego na one koji ih žele ili ne žele čuti. Čarobna su ta šaputanja. Stihovi su neopisivi, ponekad grubi i teško shvatljivi. Zato treba puno vremena provesti razmišljajući o tome. Ponekad šapuće dvosmisleno, ali pravi je optimist.

I kada nam se čini da je sve gotovo, imamo njega, Boga. Uzdanicu kojoj šapućemo svi, koja nas čuje kad smo potišteni i razočarani, veseli i razdragani.  Iz onog najcrnjeg izvukao bi cijelu paletu boja pružajući nam ju da izaberemo onu o kojoj želimo šaputati

Senka Lovrić | Ponekad poželim biti normalna

Ponekad poželim biti normalna.
Ne podizati pogled s pečenog tijesta u pekari u dnu moje ulice. No oči me ne slušaju pa traže prve budne ptice u podočnjacima prodavačice.
Na početku tržnice sjedi pogrbljeni starac.Vide mu se samo guste obrve i napuhane prošarane ruke. Prodaje dva kravlja sira i jedan ovčji. Dvije staklene boce s uljem zlatno zelene boje. U novinskom papiru jutrošnja su jaja. Pored svega leže velike naranče.Jednu je prepolovio.
Ponekad poželim biti normalna. I samo proći.
Ulica miriše na šumu.Borove prodaje obitelj. Toplinu u prstima čuvaju malim lončićima iz kojih se migolji vrući čaj.
Nordijska stabla.Samo u pitaru.
"Oni prošlogodišnji bačeni borovi još me bude noću."- govori mi žena i objašnjava "mali" obiteljski zakon."Koliko prodamo ... važno da nismo gladni."
Ponekad poželim biti normalna. Ne voditi razgovore koji se dugo vuku krvotokom.
Bojim se pitati za cjenu.Trebala sam djecu ostaviti doma.

Daniela Bobinski | Priča o lampici

U jednom gradu, u jednom parku, na jednoj klupici sjedila je baka. Umorna od duge potrage malko je odmarala svoje već starošću oslabljene noge. No, uzela je samo mali predah u kojem je razmišljala o jednoj važnoj stvari. O kojoj to? O jednoj od najvažnijih stvari za sve bake, o rođendanu njene  unuke.

Već je cijelo prijepodne lutala gradom u potrazi za poklonom koji bi se njenoj dragoj unučici svidio, jer to je bio doista težak zadatak. Njena je unučica imala sve što bi poželjela i to gotovo odmah. Roditelji su je voljeli i dobro zarađivali, pa su joj mogli ispuniti svaku, pa i najčudniju želju i to su činili doista često. Jadnoj je baki bilo zaista teško izabrati nešto čime bi je mogla iznenaditi i razveseliti.

Zamalo je odustala, hodajući po tko zna kojoj ulici po redu, kad joj odjednom pogled privuče malena zelena lampica u izlogu. Sjetila se baka kako je znala svojoj kćerkici uz jednu baš ovoj jako sličnu lampicu, prije spavanja pričati priče i to je bilo najsretnije doba dana i za majku i za djevojčicu.