Ana Čaić Blažević | David Lagrcrantz: Što nas ne ubije

Originalni naziv: Det som inte dödar oss, David Lagrcrantz

Prevoditelj: Željka Černok

(Fraktura,2015 )

Svaki će se čitatelj, koji se u jednom trenutku svog čitalačkog života susreo sa Millennium serijalom vjerujem složiti sa mnom kada kažem da je ovaj četvrti dio očekivao sa velikom strepnjom i s još većim strahom odlučivao da li će ovaj najnoviji dio uopće doći na red za čitanje.Ta strepnja i strah, uvukla se i moj čitalački život, iako su me na prvu privukli likovi ovog serijala - Mikael Blomkvist i Lisbeth Salander.

Što nas ne ubije, četvrta knjiga Millennium serijala donosi nam dvije priče u jednom romanu. Prva nam pokazuje Mikaelov život u Millenniumu koji je u dubokoj poslovnoj krizi jer nije već dugo napisao dobru reportažu koja bi podigla prašinu, nešto čime bi tresnuo medijsku Švedsku po glavi. Uz sve to i sam Millennium je u velikoj krizi pa je Mikael primoran prodati dio svog vlasništva kako bi časopis digao na noge. Sada, isti ti ljudi koji su obećavali napredak Millenniuma, pokušavaju zacrniti Mikaelov beskompromisni stav samo da bi mogli Millennium mogli pretvoriti u nekakav komercijalni proizvod.

Slavica Gazibara | Silvija

U nekim godinama misliš da si čvrsto skupio svoj život i voziš po ustaljenom redu. Svakog sam petka popodne prala prozore. Nisam pretjerano pedantna, ali mi je redovno pranje prozora davalo unutarnju obmanu da sam dobra domaćica, a i nakon napornog tjedna to mi je bila neke vrste psihoterapije. Kako sa vjerama i svecima nisam baš na ti, previdjela sam dan kad pada Badnjak, za urediti stan – pa i oprati prozore – prekratka sam za jedan dan! Prvo ću, naravno, krenuti s prozorima. Sagnuta nad lavorom, močeći krpu, odjednom se nisam mogla pomaknuti. Nešto u leđima me ukočilo tako da sam sagnuta jedva nekako dogegala do stolice. Od pranja prozora neće biti ništa! U tom trenu začuh neko muvanje pred vratima, neke nejasne zvukove i prepoznah napola šapat „tetaaaaaaaa!“ Bila je to Silvija, Ciganka koju sam poznavala desetak godina, još od vremena kad sam joj predavala strani jezik, tojest hrvatski jedne godine u šestom razredu – neposredno prije nego se udala. Čak me bila i zvala na svadbu, ali me pitala:

Zdravko Odorčić | Želeći umrijeti samo je zaspao

Zgužvan u polusrušenoj kući bez prozora i vrata buljio je u rupu stropa kroz koje je ulazila bjelina mjeseca. Žuljao ga limeni poklopac posude na kojeg je slučajno sjeo dok je uzimao izlizanu žlicu koju je netom utopio u juhu loveći jednu zalutalu muhu.

Srkao je hladnu želatinu i dalje virkajući u svijetlu mjesečevu zraku a svakim gutljajem stvarao si bol na klimavom iskvarenom zubu. Oči su bez treptaja upijale svjetlost koja je postajala sve srebrenija bljeskajući se iznad čela. Dno posude cvililo je zvukom  zagrebene žlice u prazno. Nije čuo iritirajuće zvukove. Ni lomljavu metala i stakla kada je posudu bacio u sudoper u kojem danima nema vode i čija slavina  samo ponekad kaplje, osobito u doba kiše.