Piše: Jelena Miškić
Rođena sam Vukovarka i redovito izbjegavam pisati o 1991. godini. U obiteljskoj kući koju su roditelji godinama obnavljali nakon totalne devastacije i pljačke grada, kao i svi Vukovarci, dan danas tražimo tragove života kojeg smo živjeli prije rata. Vjerujemo kako će nam popravljeni dom, popraviti živote. Moja majka radila je u Borovu, Đuka je bio profesor tjelesnog odgoja u osnovnoj školi i sa svoje dvije kćeri, sestrom i sa mnom živjeli su jednostavnim i mirnim provincijskim životom. Zimi smo se grudali i sanjkali na bajeru, ljeti po cijele dane kupali na Dunavu, stvari su bile jednostavne, iskrene i normalne. Mene su zvali "krlja". Mislim da je to bilo zbog toga što sam bila vrlo malena, premršava i prozirna kao čovječja ribica, a kažu kako su mi jedva dopustili upis u prvi razred osnovne škole zbog toga, iako sam već znala čitati, pisati i zbrajati u jednostavnim matematičkim operacijama. Cijelo djetinjstvo davali su mi nekakav sirup za apetit koji očito tek sada djeluje.
Vukovar je bio grad u kojem su ljudi živjeli živote bez burze rada, bez kriminala. Susjedi su se poznavali, posuđivali su se mlinci za kave, kocke šećera bez vraćanja, slavili su se svi Božići i Uskrsi, babe su čuvale svu djecu, bio je bitan samo broj koliko nas ima taj dan u zaduženju čuvanja, a kad god bi čija tetka ili strina doletjela kakvim čudom iz emigracije, stranjski slatkiši su se - bratski - dijelili među svom škvadrom u ulici.
Razbijena koljena, oderane laktove i ostale lakše ozlijede ispirali smo vrtnim crijevima, a za teža stanja vrijedilo je pravilo - "nije ti ništa!“
Odrasla sam u slijepoj ulici koja završava bajerom. Za one koji ne znaju, bajer je brijeg, strmina, uzbrdica na mjestu gdje je kopana građevna ili neki drugi materijal. Kod nas je kopan nogometni stadion. Dan danas postoji i nogometni stadion i bajer.
Na tom bajeru znalo se skupiti dvadesetak djece različitih generacija, a najdraži su naravno, bili ljetni i zimski praznici kada su nas roditelji puštali da se igramo do mile volje, od rane zore do mrklog mraka. Pod lipama bi osvanuo vanjik za okrijepu (po vukovarski - vanjik je veliki metalni lonac, obično ovalni) pun krofni, poderanih gaća, kruha masti i paprike ili kiflica sa domaćim pekmezom od šljiva ili marelica).
Kada pokušavam prizvati okuse djetinjstva otvaram si krater u srcu.
U taj krater su pobacani svi moji prijatelji koje nikada više nisam srela niti vidjela, a smijali smo se kao djeca u hladu lipa na našem bajeru, maštali dječje snove i čekali prve simpatije i poljupce. U tom krateru su svi lijepi trenutci obiteljski ručkova i proslava kada je majka sa svojim sestrama pažljivo birala haljine i frizure, a ja klinkasto maštala kako ću i ja jednom oblačiti svilene oprave, visoke pete, ukrase za kosu i bit će mi dozvoljen ruž za usne.
U taj krater u srcu nepravedno su sklonjeni životi, snovi na silu prekinuti. A pravde nema. I nikada je neće biti.
Kao što nekim časnicima i velikodostojnicima priliči stajati ispod zastava, tako sam nekako i ja samoj sebi odredila obavezu. Ne volim pričati o 1991. godini. Ali nakon trideset i pet godinama svaki dan stojim barem pet minuta ispod lipa na našem bajeru. Volim misliti kako tu čujem dječju graju vesele igre koje zapravo nema, glasove očeva i majki koji pozivaju na obavezno pranje ruku prije ručka, a glasova nema.
Nema. Bajer je još tu i lipe iz tog sjećanja. A ona mršava klinka koja iz te prošlosti nešto traži, uzalud traži. Ničega više nema. Vrijeme je učinilo svoje. Ta mršava krlja danas kao neka druga osoba odajepočast životu, iako su krateri u srcu bezvremenski bezdani.
Ničega više nema. Osim u sjećanjima. Još su tu jedino lipe i jedan bajer na kraju ulice koja nosi ime susjeda čije ruže potajno mirišem preko žičane ograde, u prolazu i potiho kao sjena koja je od mene ostala.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.