Vesna Rogulja Mart

Vesna Rogulja Mart rođena je u Sisku 1966. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij kroatistike i južnoslavenskih filologija. Predaje na sisačkoj Gimnaziji, idejni je začetnik Zbornika učeničkih radova, koautor brošure 90 godina Gimnazije Sisak, koautor monografije 100 godina Gimnazije Sisak te organizator humanitarnih akcija i književnih večeri. Objavila je niz članaka, prikaza, kritika i putopisa vezanih uz književnost, ples i planinarenje.

Objavom njene zbirke pjesama u prozi Ona nikada nije vidjela pokrenuta je Teina biblioteka 2013. godine u čast dr. Tei Benčić Rimay. Odabrani tekstovi njene plesne proze dio su koreodrame Steiner/skica u režiji Jasmina Novljakovića i koreografiji Jasminke Petek Krapljan iz 2014. godine kojom se obilježilo 120 godina od rođenja sisačkog slikara Milana Steinera (autorica osobno sudjeluje u izvedbi koreodrame). Matica hrvatska – ogranak Sisak 2016. objavljuje drugu knjigu opisne proze Granice, koja se nalazi i na policama austrijskih knjižnica. S obitelji živi na rubu grada; priča, piše, pleše i planinari.
Fotografija: https://www.ps-portal.eu
   

Vesna Rogulja Mart | Ona nikada nije vidjela

U tmini sluša emisiju za pomorce. Neki daleki svjetovi. Neki paralelni svjetovi. Sluša emisiju za pomorce. Javljaju se muški glasovi iz  svojih brodova samoće. Upućuju pozdrave svojim dragama na njihovim obalama samoće. One im odgovaraju izborom pjesama koje govore više nego što si oni imaju za reći. Sluša te kanone muških, ženskih glasova. U tmini sluša emisiju za pomorce. On se neće oglasiti glasom. Ona neće poželjeti pjesmu. Njegov brod samoće nestao je u noći, a njena obala i dalje samuje. Ili možda? Sutra, za mjesec, za dva...

Na drvenu gljivu navukla je mušku crnu čarapu. Crnim koncem spaja očice i stvara cjelinu. Učvršćuje Ahilovu petu. Očice se spajaju i isprepliću novu mrežu. U čvor. Čvor toliko čvrst da čarapu na tom mjestu čini nepodatnom. Na drvenu gljivu dugo u noć navlači muške crne čarape. Pokrpane Ahilove pete leže u njenom krilu na puder kombineu. Mučno joj je od tih tuđih muških crnih čarapa. Niti jedna nije Njegova. I kako noći prolaze zna da neće nikada niti biti. Ubode igle više ne osjeća na otvrdlim jagodicama. Ubode života također. Bol kao da je tuđa, ničija – ne njena.

Ali tu je. Živi je svaki put kada pogled spusti na svoj puder kombine.

Rekao je: Zauvijek i uvijek. Ali gdje? Gdje je ta vječnost s Njim? Žudjela je za noćima bez naricanja, bez straha, za noćima bez boli i tuđih Ahilovih peta.