Tina Rimbaldo | Što sam ja?

Ništa… doli kružni trag osušene tinte što u starinskom  nalivperu neiskorišten zasvagda ostaje
Položen u skrovitosti  masivne, antikne  stolne ladice u muzeju zaboravljene… Jedini obitavatelji kojima  prostrane  muzejske prostorije postale dom su, pauci, što izvode zabavne, gotovo kaskaderske akrobacije na svojim tankim, blistavim mrežama.

Zamišljam…  da nešto bolja postanem…

Sanjam… da  bar jedan sićušan trag budućim generacijama od mene, na ovom zajedničkom planetu ostane.

Tina Rimbaldo | Zbog našeg lošeg izbora – Smrt kraljuje

Zbog lošeg izbora nekog nama neznanca, život je zauvijek ugašen,
zbog žudnje za pravom i  slobodom izbora , neki životi nikada svoj prvi dah u plućima ni udahnuti, niti osjetiti neće.

Tamo gdje Život kraljuje, Smrt ga nasilno s prijestolja svrgava i samu sebe za kraljicu postavlja.

Manipulira embrijskim ljudskim umovima, hipnotizira ljudske krvave, gramzive oči, predaje naše dane drhtavoj samoći, otupljuje zamrznutu , tvrdu savjest , trga konce u prošlosti mučno zašivenih rana, daruje nam besane, svojim plaštem obavijene mrtvačke mračne, noći, koje dugo vremena  neće proći…

U srži čovjek grobnice grijeha  sa sobom neprestance nosi, dok blatnom zemljom teškim korakom kroči.

Tina Rimbaldo | Dođi u okrilju noći

Pokucaj transparentnom, translucentnom  stisnutom šakom po prozorskom staklu moje spavaće sobe,
Ispruži svoje dlanove i položi ih na moje,

Povedi me kraljevsko plavim bespućima svoda nebeskoga …
Zajedno zaplovimo na blijedo-ružičastoj mekoj vati šećernoj, bacimo ribarske udice da ulovimo zvijezde padalice prije no  što  ih se ljudi dohvate i upotrijebe ih za svoje želje egoistične.

Dodirnimo kometske krakove i zaželimo da zaustave i unište tisućljetne ratove.
Zajedničkim snagama stvarajmo mirne zemaljske svjetove.

Tina Rimbaldo | Moje postojanje

Život…

Samo… Kišna kap jest što u ocean egzistencije  pala je…

Razlivena… Nestade…

Moje riječi, izgovorene… i one pisane… sićušne točkice prašine što jedino pod  sunčevim zrakama  golom  oku otkriju se i  napokon vide se…

Moja dijela, mikroskopske krušne mrvice što pale su iz putnikove šuškave najlonske vrećice…

Što sam ja?

Ništa… doli kružni trag osušene tinte što u starinskom  nalivperu neiskorišten zasvagda ostaje

Položen u skrovitosti masivne, antikne  stolne ladice u muzeju zaboravljene… Jedini obitavatelji kojima  prostrane  muzejske prostorije postale dom su pauci što izvode zabavne, gotovo kaskaderske akrobacije na svojim tankim, blistavim mrežama.

Zamišljam…  da nešto bolja postanem…

Sanjam… da  bar jedan sićušan trag budućim generacijama od mene, na ovom zajedničkom planetu ostane.

Martina Rimbaldo

Martina Rimbaldo rođena je u Rijeci, 28. rujna, prije 29 godina. Radi i živi u gradu Krku gdje je završila osnovnu školu. Srednju školu pohađala je u Krku i u Zagrebu.

Piše poeziju na hrvatskom i engleskom jeziku, ovisno o nadahnuću.

Poeziju je objavljivala u inozemnim časopisima Nightingale & Sparrow, Oddball Magazine, The sage cigarette magazine, Thruly.you, The street light press, Spillwords . com,. Ponders Savant blog i Poezija noći.

Umjetničku fotografiju objavljivala je u časopisima The anti heroin chic i Bleached Butterfly, na blogu Royal Rose magazina, kao i u časopisu Nightingale & Sparrow.

U slobodno vrijeme voli  čitati knjige religijske, kriminalističke i psihološke tematike, slikati apstraktne radove i crtati.

Tina Rimbaldo | Kiša samoće

Stojim na kiši sama
ispod tmurnog neba
slušam bilo kapljica koje padaju
propadaju u svoj kraj
stvarajući vodena ogledala na napuklim cestama
reflektirajući naša stopala
otapajući naša lica
ne ostavljajući traga
ne znajući, dozivaju prolaznost
pred kojim se i vitez mora pokoriti