Jozo Vulić | Sjećanja

Sjećanja na nju, sad mi na misli slijeću;
Ah, čak i da želim, prestati joj neću

Za ljubav, noću budan rime pisati. 
Pjesmé o rastanku, sjene mirisati.

Pogled na njenu sliku uzbuđen pada.
Bože, bila je lijepa – bila je mlada!

Ona me ne vidje, ja mahnuh joj rukom...
Neka druga ruka tonula je strukom.

I vidjeh, s drugim draga zauvijek ode.
Sad samo sjećanja razgovore vode.

Jozo Vulić | Samoćo moja

Kao plamen topli u promrzla jutra,
Samoća nijema treperi u meni.       
Tu molitvu svetu, svaki dan iznova,
Kao čardaš svira slavuj usamljeni.

O, siroče sreće! Grlimo se snažno
Sponama stisnutih i žilavih ruku.   
O, samoćo moja, volimo se lažno.
Pustoš, pa kajanje, po nama se tuku.

Al' slatko se smijem čak i kada patim;
Kad te, premda mrzim, govorim da volim.
Mogu se u duši razdijelit' na dvoje
Režući si ranu. Zar da je i solim?

Klizeći ka vrhu trenutaka muke,
Samoća je gorka... Ali ja ne marim.
Takvo mi bogatstvo postaje još draže -
Sve ga više ima, što sporije starim.

Jozo Vulić | Samo pjesnik

I ja sam pjesnik. Kad me gledaš:
sijeda kosa; šešir; na usni rima.
U ruci čaša. A pogled pun sjete... 
I ja sam pjesnik — svugdje me ima:

Na divljem valu plavoga mora;
Bez ijedne u džepu žute pare;
S ružom u ruci; Pijan od crnog vina;
U melodiji čežnje, zvuka gitare... 

Pijane mi noći umriješe u krilu.
Pokopah gomilu u divne sonete. 
Zaogrnutih imena u zlatnu svilu
digoše kamen na me, moj svijete.

Osloboditi se ne znam starih navika.
Mogu biti lomljiv poput stakla. 
Samo sam pjesnik što hrlo lupa
na vrata raja iz vatre pakla.

I ja sam pjesnik. Da sve sanjam:
O danu što bješe. Il' još treba biti.
Zaljubljen prvi put, svakoga jutra, 
K'o cvijet što livadni pčelom se kiti.

(pjesma je objavljena u zajedničkoj zbirci Zagreb na dlanu - Kultura Snova)

Jozo Vulić | Moj brat (ego)

Nudi mi život mudrog kralja,
Naklonost puka, dvorske stvari.
Ja više volim svog bogalja, 
On sa mnom bratski tamničari.  

Prolistaj stare knjige, pune
Bisera znanja - hoćeš li znati?
Umjesto mene cvijeće trune,
Otkud me ovo božanstvo pamti? 

Donesi sanduk, suhoga zlata. 
Uzalud otkupljuješ moj blud,
U lokvu suza da gurnem brata,
Ne mogu, neću, on nema kud.

Zamisli tužnu pjesmu violine.
Mogla bi mrtve iz groba dići,
Da s mojih usta brišu sline,
I tad za bratom, ići ću-ići.

Ako i tuđe nakapaš krvi,
U moje uske, male vene.
Moj brat je tamo uvijek prvi,
Ili je drugi - poslije mene.

(pjesma je objavljena u zajedničkoj zbirci Sarajevo na dlanu - Kultura Snova)

Jozo Vulić | Pečat ljubavi

Gledaj neustrašivo očima ljubavi,
Prema visini stidljivih zvijezda.
Ljubav je savršen pjev usnulih ptica,
U cik zore, iz malog, toplog gnijezda.

I budi sretan! Uzmi iz ruku ljubavi.
Sreću ne donose očajnički čini;
Da se za nju hvata, i rukom i nogom,
Čuvaj srce gdje je, ljubav u blizini.

Čovjek nije sam, ako ljubav daje,
Sretan koji prima, svu njenu puninu.
Takav rajski pogled, nikad nećeš  
Sresti, da ti kaže, srca svog milinu.

Ljubav sklanja tugu, a meće radost:
Na astal života, od srebra na pladnju,
Uz miris tamjana i žive vatre plam, 
Ognjišta topla nasred, na veče Badnju.

Iz ljubavi, uspjeha tragove prati.
Sva nova jutra ljubavlju časti, 
Nosi sa sobom osmijeh bilo gdje.
I budi more i stijena, i val pjenušasti.

Idi među druge, ili sasvim slične,
I voljen i drag, zbog ljubavi bdi.
Kad vidiš na krivoj da stojiš strani, 
Onda za ljubav, boj sa sobom bij.

Nije pjesnik zalud stotinama rima,
Kroz ljubavi psalme-šapat u nebesa
Slao cijelim bićem, kunuć' se u život,
Da je ljubav pečat, njegova udesa.