Ivana Gudelj | Trenutak kad su me zagrlili zidovi

Bio jednom jedan stan.
Lijep. U njemu je bilo puno svjetla.
Prostirao se od sjevera prema jugu.
Na trećem katu.
U novoj zgradi stvorenoj usred zelenila.
S balkona su se vidjeli ostaci starih ljuljački i klackalica.
Vrtuljka više nije bilo.
Nije potreban,  u kvartu nema male djece.
Ovdje stanuju oni koji puno rade.
Ovdje stanuju ljudi bez imena.
Voze se skupim automobilima i lijepo su odjeveni.
Muškarci i žene gotovo jednako mirišu; moćno i na kilometre.
Promatrala sam ih sa svoga prozora.
Voljela sam gledati kako ulaze u automobile i jure u bolju budućnost, jure na mjesta na kojima su važni.

Ivana Gudelj | Nema nas

Stan je još uvijek tu
i naši mirisi su u njemu,
a nas nema.
U juhi se utopila muha,
a kora od jabuke suši se na stolu.
U sobi još ima dima.
Moj crveni ruž je pored ogledala,
maskaru i rumenilo sam ponijela sa sobom.
Na češlju ima još moje kose.
Tvoja čarapa je na podu, 
umjesto otiska stopala zaustavljenog u koraku.
Košulje i majice si ponio sa sobom,
brzo si se pakirao.

Otišli smo nijemi,
sve riječi i rečenice ostavili smo u stanu
da se sudaraju, tuku i plešu.
Nismo bježali,
samo smo zalupili vratima i otišli.
Sat će još dugo kucati na zidu,
jer baterije smo kupili pred sam kraj.