O romanu Mladena Kopjara "Sjena brončanog štakora"
(ilustrirala Petra Brnardić; Zagreb: Naklada Ljevak, 2018.)
Piše: Mirjana Mrkela
Strašno, strašno
Nekome riječ mlin nije strašna. Meni jest, jer me podsjeća na vampire u mlinovima. Zato sam se naježila kad je u romanu spomenuto selo Mlinarevo. Bit će tamo svega i svačega, pomislila sam. I onda to ime: Sanjin! Sanja li on ili što? Odlučila sam telefonirati prijatelju koji je napisao taj roman. Mladen Kopjar i ja nismo se čuli strašno dugo. Pitamo se za zdravlje i još malo o strašnim vrućinama. Onda ono zbog čega zovem:
- Zašto si glavnom liku dao ime Sanjin?
- Aha, čitala si! — zadovoljno se smješka moj sugovornik. — Odabrao sam to ime jer mi se strašno sviđa.
- Pa dobro, svatko je gospodar svoga romana. — kažem pomirljivo.
- Ali knjiga ti je strašna!
- Koja knjiga?
- Pa ta o Sanjinu, "Sjena brončanog štakora"! Strašno je dobra, genijalna i tako...
- Hvala! Strašno mi je drago da ti se sviđa! Tek kad je to rekao, prasnuli smo u smijeh.