Dean Poss Plazonić | Znam što želim

Lutam,

a nisam izgubljen,

hodam i osluškujem

svijet oko sebe.

Ne žurim se nikuda

dok polako stazom gazim,

uvijek na kraju,

na začelju kolone.

Tumaram tako

već pola vijeka,

bezvoljan, neraspoložen

kao i ovo vrijeme.

Zato ne pratim

ovaj moderan trend

i ne tražim se 

u opisu tom.

Ja sam ipak ja,

svoje misli, svoje riječi,

svog dijela 

i tijela gospodar.

Ne osvrćem se

i ne gledam sa strane,

znam što želim, kuda idem,

kome pripadam.

Dean „Poss“ Plazonić | Neka davna proljeća

Okrećem stranicu

po stranicu sjećanja,

pa naletim

na neke lijepe slike

što potaknu misli

da na trenutak

zaboravim

na ove svakidašnje

brige i probleme

što nas okružuju.

Poput strahota

uzaludnih bitaka

što tutnje ljudskim dušama

bez grižnje i kajanja

nad poraženim ratnikom

što ljubav nosi u grudima.

Gledam ga

dok umoran kleči

u svitanju zore,

moleći Sunce

da ga još jednom

pogleda.

Zadržat ću se tu

još trenutak dva,

u ljepoti banalnih sitnica

što bude spomen

na neka davna proljeća.

Dean Poss Plazonić | Boem

Naučio sam
ispuniti pukotine
svoje nutrine
ozračjem topline.
Potisnuti strah,
sumnju u boema,
pjesnika i lutalicu
što korača
po tankoj liniji snova.
Koračat ću smjelo,
korak po korak
iznad nepreglednog
ponora jave.
Ne gledajući dolje
u dubinu tame
što nemilosrdno
k sebi vuče
dušu sanjara.
Nakrivit ću šešir
pozdravljajući vedrinom
mladenačkog duha
ozbiljnost
nepopravljivog realista.
Zarobljenog
u praznini mašte
poput pustinjskog
suhog pijeska.

Dean Poss Plazonić | Ostani još tren

 

Ne zaključavaj vrata

pred sobom,

ostani još tren

na pragu praštanja.

Još smo dušom povezani

i ovim suzama

što u očima

mole za oproštaj.

Oduprimo se nevremenu,

ovim vjetrovima sumnje

što u njedrima raspru

dašak proljeća.

Ostani trenutak,

ostani još malo,

još ti mnogo

toga imam reći.

Sve što navire

u već umorne misli,

kada pobjednika

i poraženog nema.

Ostaje nam tek 

posljednja nada

da će ljubav probuditi

osjećaj nad osjećajima,

u nama.

Dean Poss Plazonić | Moje duše vrt

 

Pjesmom slavuja
dočekat ću jesenje dane,
u rasplesanim bojama
što zavladale su scenom.
Uputit ću se
kroz šarolikost lista
što uzanom stazom
u gustinu šume vodi.
Koraka laka,
spustit ću se
niz obronke i strmine
što me mirisom
cvjetnog proplanka
vode u sjenu velikog hrasta.
Gdje noć odmara zvijezde,
usnulo nebo i umorne snove
skrivene od studeni kiša
i vjetrova
što fijuču preko krošnje.
Potražit ću cvijet
što presadih ga u srce,
divlji, drski, vatren
a tako nježan,
tako krhak,
da krasi moje duše vrt.

Dean Poss Plazonić | Ogledalo

 

Ne brinem se,
Mada tek tako
Olako izrečeno
Čudno zvuči.
Uistinu se
Ne brinem,
Mada već godina
Za godinom je prošla.
Ja još uvijek
Istim žarom
U ogledalu sjećanja
Tvoj hod gledam.
Još te jasno vidim,
Poznajem tvoj lik,
Svaku grimasu
Svaki tvoj mig.
Ne brinem se,
Jer znam
Da priznati neću
I nikad to nećeš znati,
Da si tu.
U svakoj mojoj misli,
Svakoj napisanoj riječi,
U stihu ili pjesmi.
Godina za godinom
Već je prošla,
Ti još uvijek stojiš tu,
U mome ogledalu.

Dean "Poss" Plazonić

Dean Poss Plazonić | Hridi tvoga imena

Ti si
Ono što možeš,
I sve ono
Što želiš biti.
Ocean prepun tajni
Skrivenih u dubinama,
Tvojih nedokučivih
Meni nedostižnih misli.
Ja sam pomorac
Na jedrenjaku,
Što grabi tvom horizontu
Zarobljen u oluji.
U valovima strasti
Što udaraju u pramac duše,
Prosute po hridi
Tvoga imena.

Dean Poss Plazonić | Tvoje more

Za tebe
Bio bih sve,
Sve što
Danas trebaš.
Bio bih granitni stup
Tvoj oslonac,
Tvoja potpora
Dok umorna hvataš zrak.
Bio bih sve
Tvoj izvor,
Tvoje rijeke tok,
Tvoje more.
More što na ušću
Svoju rijeku čeka,
Da se duša s dušom
U jedno spoji.
Bio bih tvoj svjetionik
U olujnoj noći,
Što te sigurnu
Pod ruku vodi.
U zagrljaj
Tvoju luku spasa,
Što te čuva
Dok mirno spavaš.

Dean Poss Plazonić | U kapima kiše

Ništa nije tako strasno

I ništa uzbudljivo,

Kada oblaci

Guste obrve skupe.

Da li je bitno

Otkuda su došli,

I to što rosulju

U nutrini taje.

Pogledaj napolje

Vjetar u naručju dažd njiše,

Što niz prozor 

Tiho mili.

Prstima pucketa

Šuška pa mi lupka,

Romantičnu poeziju

U kapi kiše jesen piše.

I dok napolju 

Kišica pada,

Sve tiše, tiše i tiše

S usana sjetu briše,

Slušam tvoje korake

U lokvi jesenje kiše.

 

Dean Poss Plazonić | Kaput sjete

 

Čekam te zagrnut
Kaputom sjete
Na perivoju čežnje
U tišini prohladne noći
Pod lampionom utjehe
Što podsjeća na tebe
U mirisu listopadne noći
Zagrljen kapima kiše
Što dodiruju prazninom usne
Bez okusa i mirisa
Tu sam
Još uvijek stojim
Pod svjetlom nade
Džepova punih snova
Prkoseći tvrdoglavo samom sebi
U čekanju onoga
Što nikada doći neće

Dean Poss Plazonić | Daleka od drugih

Došla si iznenada
Tiha, nenametljiva, povučena.
Stajala si sa strane,
Daleka od drugih,
Od vreve prolaznika
Što za rukav vuku.
Bez želja, molbi i suvišnih pitanja
Čekala si, nudeći primirje,
Predah rastrganoj duši
Zarobljenoj između sna i jave,
Rasutoj u maglovitom bezličju
Svakog novog svitanja
Ne pitajući ništa
Da bi dala sve.

Dean Poss Plazonić | Vrijeme čini svoje

Dok ponoćna ura tiho jeca
Nad potrošenim vremenom
Što hrli u zagrljaj zaborava
Ogrni se toplinom spokoja
Dalek od studeni bola
Nošenih vjetrom prkosa
Što poput ozeblina nagriza dušu
Ne broji korake praznini
Pogledaj pred sebe pravo
Tada sve će ti biti jasno
Pjesmi noćas nije kraj
S novim jutrom
Sviće novi dan
Tada ne sudi
Ne pokazuj prstom
Vrijeme uvijek čini svoje
Razdijeli nepogrješivo dva i dva
Istinu od laži, dobro od zla