Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Snježane Babić Višnjić "No Name – Klinci s Ranžirnog"

(Ilustracije Željka Gradski; Zagreb: Semafora, 2021.)

Piše: Mirjana Mrkela

Komadići istine

Sretnem prijateljicu. Vesela je, sva blista. Rado bih počela oprezno, ali ne mogu. Moram odmah sve saznati pa pitam:

– I, Snježana, što si sad smislila?

– Imam novi roman. – hvali se ona – Ali nisam baš sve izmislila.

– Kako to?

– Tako lijepo. Slušala sam o stvarnim problemima mladih ljudi.

– I to si nekako umetnula u priču? – čudim se ja – Daj, molim te, otkrij mi makar nešto!

– Pa evo! U novi roman umetnula sam komadiće istine. To su neki od doživljaja srednjoškolaca. Zvali su ih škvadra iz umjetničke ili artisti.

Naravno da mi je pokazala knjigu. Naravno da sam zgrabila. Naravno da me je naslov dodatno privukao, a glasi "No Name – Klinci s Ranžirnog.

–Ranžirni to je sigurno kolodvor sa željezničkim vagonima. –odmah sam skužila – Ali zašto bez imena? Tko nema imena?

Snježana Babić Višnjić samo me je gledala. Treptaj njezinih očiju bio je sličan treptaju krila neke ptice. Morala sam se osmjehnuti i obećati:

– O. K., bacam se na čitanje!

Jednog jutra

Bilo je to jutro nakon mnogih uzbuđenja, a prije još uzbudljivije večeri.  Kris je ružno sanjao i kad ga je mama probudila osjećao se užasno.

"Ako se po buđenju može naslutiti dan, najbolje da se vrati u carstvo snova i nastavi gdje je stao ispod dva jastuka i pokrivača smotana u cigaru – negdje između prvog i drugog kata kuće strave. Strovali se natrag i pokrije se preko glave. Šit! Nema šanse da ide danas u školu! Večeras je prva uživo svirka njihova benda u Routu i treba se odmoriti. Gurnuo je glavu u jastuk."

Da, njihov bend se zove No Name. Kris se zatim prisjeća nekih doživljaja i batina koje je dobio.

Istoga jutra, Mia kratko promatra nered od sinoćnjeg tuluma. Ne posprema nego kreće u školu. Usput se prisjeća kako je bilo kad su tulumari stigli:

"Nakon sat dva više nije trebalo piti, toliko su bila gusta alkoholna isparenja, koja si mogao vidjeti kao neku plavičastu maglicu, koja su se smućkala u neki čudan koktel s kojekakvim drugim supstancama koje su čudni strani ljudi donijeli sa sobom i počeli konzumirati po novom šanku, još novijem stolu"."

Miha, još jedan član benda, budi se u vlastitome ormaru.

"Tek kad je odgurnuo ormar koji se poput starog stabla prelomio na pola, shvati da su vrata iza njega. Kako se ormar našao na vratima, a on u ormaru?"

Jakov koji svira bubnjeve, također ima "rupe u sjećanju, uopće se ne sjeća kako je sinoć dozvao Roberta i kako je dospio ovdje nakon svađe sa starom. Osim toga danas još nije čuo na desno uho niti dobro vidio na desno oko. Nije imao vidljive ozljede pa pripiše to progutanim supstancama. Baš su se ubili."

A Nora se boji kad je puno ljudi gleda. Ali ujutro je sama i priprema slastan objed.

"Pogled na sat pokrene nervozu; opet će kasniti u školu. Pojuri stoga u kupaonicu i počne se šminkati [...] podloga, korektor, puder, konturiranje, obrve, crno sjenilo, crni tuš, trepavice... mogla bi to obaviti u mraku koliko je dobro poznavala svoje lice.

Strese nekoliko zrnaca pudera s majice i ruka joj klizne do struka. Nagla je misao skameni iznutra. Navala panike udari je poput vala. Bojažljivo prođe rukom oko struka kao da otkriva nešto strašno, a onda naglo napne remen i zategne ga za dvije rupice. Izraz bola joj preleti licem, ali brzo namjesti osmijeh, podigne mobitel i snimi nasmijani selfie i brzo ga pozicionira na Instagram." 

Tako saznajemo da na slici nije ona prava. Prava Nora uopće ne jede jer misli da nije dovoljno vitka. Njezina prijateljica Rebeka ništa ne shvaća.

"Pogledala je Noru prijekorno: imala je sve: i savršenu kožu ispod debele fasade pudera, super stas, koji je iz nekog glupog razloga skrivala pod crnim širokim krpama... mamu i tatu koji su joj kupovali sve što je htjela, svaku sezonu nove marte, sva odjeća samo markirani Killstar, svi albumi omiljenog joj benda Amon Amarth, i svi su je htjeli za frendicu, a dečki za hodanje. A ona je bila tako nekako ravnodušna i stalno loše volje."

Toga jutra, "Rebeka se zagleda u frendicu: pogrbljena prilika u crnom, ljubičaste kose, polako je hodala prema njoj jako umornim korakom."

Naravno, ni Rebeka nije bez briga. ..."kod većine je osjećala da im škola dođe kao prostor za ubijanje vremena – neka razonoda, to više što su oni, u Umjetničkoj, doista većinu vremena provodili u radionicama i atelijerima igrajući se bojama, glinom, materijalima... No njoj to nije bila igra [...] Znala je da samo malo još mora biti strpljiva i da će naučiti sve što su znale Nore i Mije, ali one nikad neće znati ono što je ona znala: da moraš vjerovati u mnogo više od onoga što vidiš oko sebe, u beskrajne paralelne svjetove koje ćeš oslikavati na svojim papirima i platnima“. 

Kasnije, istog dana

Miha se drogirao tabletama ecstasyja i u posljednjim svjesnim trenutcima mobitelom je pozvao Krisa.

"Opet... Uopće se ne sjeća kako se našao u bolnici, samo se sjeća da mu je dok su čekali na prijemnom Kris rekao da se popeo po oluku do njegove sobe i razbio prozor da uđe u sobu, te da je morao zgurati ormar na stranu da bi oni iz hitne mogli ući."

Kris je, iznerviran i nenaspavan, na školskom dvorištu opazio Noru. Ona je išla u susjedni razred, a Miha ju je nedavno zvao da im bude prateći vokal.

"Nešto na njezinu blijedom licu i crnim upalim očima uokvirenima mrakom magnetski mu je prikovalo pogled, a slabašni titrav osmijeh koji je dobio za nagradu za pažnju poput omče se ovio oko njega i privukao ga. [...] Netko mu je dodao grubo smotanu cigaretu preko ramena i [...] Gotovo je zaboravio da mu je trećina benda zaglavljena u bolnici, da se sprema za nastup, a nema pojma gdje mu je gitara, da možda ima potres mozga jer od sinoć ga zanosi u hodu".

Mihi u bolnici "krišom pokaže tri trokutaste tabletice s ugraviranom munjom. Miha posegne rukom, ali Kris zaklopi dlan i vrati ga u džep.

– Ti si svoj dio zeksal sinoć. To je za večeras.

– U je....Večeras! A kak bumo? Kak bute? Ja sam ovdje ziher zaglavil!

Kris pokunjeno slegne ramenima:

– E da si nam ti jedini problem! Od sinoć nemam pojma di mi je đitra! Frontmen bez đitre! Imaš ti kakvu ideju?

Miha smrknuto odmahne glavom:

– Imo si ju u vagonu i jedino mi je logično da si je tam ostavil."

Kris se nije sjećao, a Miha nije bio u pravu. Prijatelj mu posuđuje gitaru, dok je njegova... Ne, neću vam odati!

Još malo o Nini

Ekipa je imala omiljena mjesta u omiljenom kafiću, a "u samom bi kutu uvijek sjedila Nina, tiha cura s fotodizajna, koja je uvijek bila tu, ali se nitko nikad nije mogao sjetiti da je s njom razgovarao o nečemu posebnom. Bila je nešto kao prva prava grupika benda, dolazila ih slušati pod prozor garaže u kojoj bi vježbali kad god je znala da su tamo, ali nikom to ne bi pri znala, a doznali su za to kad ju je Rebeka vidjela kako stoji na sanduku s logom Ožujske uha priljubljena uz garažni prozor. I pokazalo se da zna sve stvari benda. Uz nju bi se obično stisnula Rebeka, dobra sa svima i pretjerano ljubazna čak i kad bi normalan čovjek izgubio živce.

Jakov se muči dizajniranjem plakata za koncert. Baš tada Nina objavljuje post na fejsu i na Instagramu.

"Jakov otvori objavu i vidi fantastičan plakat – snimku benda s jednog foto sessiona za promomaterijal od prošle jeseni. Skužio je kad je fotka snimljena po grafitima napuštene bolnice u backgroundu, ali ovu fotku nije vidio. Otkud ju je samo Nina iščupala?! Ali ne samo to, tako ju je dobro obradila i dodala sve elemente: i ime benda i naziv zadnjeg albuma, te termin današnjeg nastupa, da je odluči angažirati da im to radi i u buduće. Baš je imala feeling za fotodizajn. Sve mu se sviđalo toliko da i kad je odlučio doraditi nešto, dodati svoj touch nije imao što, nego je samo preuzeo Ninin dizajn i poslao ga u WhatsApp grupu dečkima. Kris mu je uzvratio emotikonom palac gore."

Nina je istoga dana pogledom ohrabrila Miju, a Mihi pokazala ljestve pomoću kojih će pobjeći iz bolnice.

"Bila je zadnja osoba na koju bi pomislio da bi mogla ovamo doći jer jedva da su ikad razgovarali. Jednom o alergiji na jagode, drugi put o čudnim snovima za koje im se čini da ne prestaju s buđenjem. Možda je ovo bio takav neki čudan san koji ih je oboje usisao, jer je svjetlo u backgroundu bilo totalno nestvarno, baš ko i njezina pojava na livadi ispred bolnice."

A pred koncert, među publikom, "Nina je blistala kao nikad u vilinski bijeloj haljinici do pola bedara. Primijeti ih, mahne im i nasmiješi im se."

I ja se, dragi čitatelji, smješkam vama! Jer, slijedi najuzbudljiviji dio romana "No Name – Klinci s Ranžirnog". Kako je bilo na koncertu i zašto toliko spominjem Ninu, lako ćete sami pročitati.

Na kraju vam prenosim i malu mudrost koju sam čula od spisateljice Snježane Babić Višnjić:

– Na početku i na kraju imamo sebe i one najdraže koji nas griju