Mi,
svoje najbolje pjesnike
za njihova života
šikaniramo,
ponižavamo,
cipelarimo,
guštajući
gledati
koliko su izdržljivi,
oni što pjevaju
"krvareći ljepotu".
Brojimo im
čaše vina,
zalogaje
suha kruha
i paštete.
Bilježimo svaku
progutanu gorčinu.
Jer, Bože moj,
ako nema boli,
nema ni dobre poezije.
A kad umru,
skidamo im
zvijezde s neba,
dolazimo se slikati
pokraj odra
kao pobjednici,
kao tužni pajaci
šupljega života.
Tapšu se po ramenima:
„Bravo! Lijepo si to rekao.”
Izdavači će, konačno,
prodati njihove zbirke
što su godinama
skupljale prašinu
po skladištima.
Čak će i kipari
izlijevati
njihova
iscrpljena
lica
u bronci
i postavljati ih
ispred kavana i haustora
kojima su se noćima
provlačili
kao izgubljeni
psi.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.