Gledao sam u njene oči
i nisam vidio ništa.
Pričala je o muškarcu
koji živi u njoj
i pokušava disati njenim ustima.
Ostavio mi je troje djece,
rekla je.
To nije uspomena.
Živim s njima
i za njih.
On se izgubio u sebi,
hrana mu je suvišna.
Fali mu jedno rebro.
Ali s njim nije žena,
samo bol
koja pulsira
kao meduza.
Više nije čovjek,
nego slomljeni stroj
na otpadu pored grada.
Rekla je
da mu je Bog izvadio to rebro.
I ja sam opet pogledao
u njene oči.
Rekla je:
nema Boga,
nema vraga,
samo praznina.
Zamolio sam je
da napiše kako vidi stvaranje svijeta.
Rekla je:
ne mogu.
Dok taj čovjek leži u meni,
za druge nema mjesta.
Postala sam praznina
prije novog stvaranja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.