Nikola Kornesczan | Tvoj miris, kojim dišem

 

Gdje bismo mogli biti svagda sami, 

ja znao bih: na tebe sve miriše. 

Opazio bih tebe i u tami, 

po tome kako šutiš, kako dišeš.

Jer ideš opet gradom tim pokislim, 

kao kroz san što mogu da predvidim.

Znam da si sve što mogu da zamislim 

i sve što osjećam kad te ne vidim.

I šutim tada. Znam da i ti jesi 

u tami koju pogled tvoj rasipa, 

dok negdje, na iščezloj već adresi, 

sve bijelim... bijelim cvijećem se zasipa.

I nema riječi što bi mogle reći 

to što u dahu ostalo je skrito. 

Kao da vrijeme unazad će teći, 

dok srce kuca — tiho, silovito.

Pa neka vjetar tragove zametne, 

i neka kiša izbriše nam lica. 

U svakom kutu ulice nek sretne 

tvoj odsjaj moja sjena lutalica.

Jer ti si miris kojim dišu sjene, 

i sve što jesam dok si pored mene.