Lucijana Živković | Vidarica

                                                               

U vremenima davno prije ovih moglo se živjeti od bilja. Itekako! Jer bolesti i onih koji bi htjeli ponovo biti zdravi, bit će uvijek. A bit će i razočaranih duša koje će učiniti sve da im se vrate stare ljubavi ili da simpatije naglo shvate kako vole upravo onu koja im nikada nije bila posebno draga. Čudo? A svim tim upravljam ja, Petka. Bar tako vjeruju oni koji su izgubili svaku nadu u stvarnost. Prilično godina navalilo se na moja leđa, dovoljno i za dva života, a ne ovaj jedan, moj. Rođena sam u petak, čemu imam zahvaliti ime, a s obzirom da je baka bila sva u čarolijama i u svemu vidjela neke tajanstvene znakove, mene prozvaše Petka. U dvorištu naših predaka imam radionicu; nije kovačka, nije užarska ni krojačka, već čarobnjačka. Naravno, ako vjerujete u čarolije. A ja sam rano povjerovala kad mi je baka, još kao djetetu, prenosila tajanstvene istine svijeta što ih je baštinila od svoje majke. I tako, duboko u prošlosti, začeta je moja ljubav prema onostranom. Najupečatljivija je bila bakina priča o vješticama. Ali ne onima na metlama, ha, ha, nego onima među nama. Baka je znala recept kako ih prepoznati. Istina, bio je iz druge ruke, iskustva njezine bliske prijateljice koja je bila upućena u razotkrivanje identitete seoskih vještica. Ali ne na njihovu štetu. Rečeno joj je da na Badnju noć uđe u crkvu i stane na drveni stolac s tri noge bez metala, iza svih prisutnih . Tada će otkriti tko su vještice jer će na njihovim glavama ugledati rogove. I bogme se nemalo iznenadila, tvrdi, kad je upravo na glavi svoje majke ugledala najveće rogove. A bilo je tu dosta rogate ženčadi.

Moja je radionica moje carstvo; sve je na svome mjestu: bilje svježe i sušeno, vaga, posude, tučci, uvarci, masti i čajevi, ognjište, a najvažnija je knjiga recepata. Sigurno si pomislila, kao u bajkama. Ali, nisam ti ja nikakva vještica, da se razumijemo. Često me tako i zovu, a što ja tu mogu? Poslije ipak dođu po čaj, mast ili neki i po čudo. Trebaju me. Samo za one koji vjeruju u to. Kad im dođem pomoći, pitaju me kako sam tako brzo stigla? A ja se našalim pa im kažem da mi je metla u kvaru pa sam došla autom. Treba se i našaliti!

Evo, moj svijet je lijek, oblog, čaj, mast ili tonik. Sve za zdravlje, a besplatno. Priroda liječi, što ljudi zaboravljaju pa ih eto k meni jer misle da ja znam nešto što oni ne znaju. No imaju donekle i pravo. Tu je moja knjiga, sva žuta od prolivenih čajeva i uvaraka. Obiteljska ostavština. Osim knjige ostalo mi je i dijete na brizi, jer je majka rodila te ubrzo umrla od sepse. Nije me ni poučila što s djetetom. Da, s mojom sestrom Agnezom, koja je trebala biti moja suprotnost; Agneza prevedeno s grčkog znači janje.

Jel’ tebi ovo dosadno?... Nije. Onda idemo dalje!

 Bilo mi je deset godina kada sam postala majka. Nije imao tko. Otac kao da ga i nema, uvijek u alkoholnim parama i snu, a tako je i završio. Jednostavno, jednoga jutra nije se probudio. Nas dvije sestre ostale smo same. Ne pitaj me kako smo preživjele, ali evo nas! Istina, Agneza mi je zadavala briga dok se nisam naučila stati tome na kraj. Jesam, ako te netko pita, bila sam stroga. Što sam znala i mogla? Bila sam i sama dijete. Istina, bila je tu i baka, ali nagluha i stara, uglavnom se bavila travama i nije postojala stvar na svijetu zbog koje bi ona ostavila svoju rabotu. Meni je preostalo da upijam njezina znanja, pospremam kuću i pazim na sestru. Rekli bi kao iz stare bajke o Pepeljugi. A ja sam onda shvatila da to i nije bajka jer sam bila slične sudbine: uvijek u pepelu, drvima, šumi, kuhanju i neredu. 

Agneza je rasla, baka starila, a ja sam učila od svih: kaže narod da pametan nauči i od budale, a budala niti od pametnoga. Mala je rasla, moram priznati, prepuštena meni i ta me odgovornost često dovodila na rub živaca. Trebalo je opstati; nije da se pravdam, no za nju bi učinila sve. Lijepa k’o slika, oči, eto, plave ko tvoja uniforma. Trčkarala bi po dvorištu i gledajući je zaista sam osjećala da je to naivno i nevino biće moje dijete. Jedne večeri, bilo je to u proljeće, ušla sam u bakinu izbu punu mirisa bilja i neobičnih alata za rezanje, sušenje, pasiranje, procjeđivanje i tko zna za što još, te ju zatekla u njezinoj  pohabanoj fotelji .U ruci je držala nešto nalik na listove papira skupljene na hrpu pune mrlja i poderotina. Pruživši mi taj predmet samo je rekla: „Za tebe“, i opustila se dublje u fotelji. Za nju je to bio kraj, a za mene početak novoga života, težeg, odgovornijeg, ali i slobodnijeg.

Da ti pričam sve redom, nije zanimljivo. Kao i kod svih: godine teku, djeca rastu i postaju ljudi. Moja je sestra-kći bogme bila pametnija od mene, ali zato vrlo krhka i naivna. Zaposlila se nakon škole s dobrom plaćom u banci i bilo nam je kao nikada. Novaca da ne brinemo, a i  mojih pacijenata, kako sam ih zvala. Ali Agneza, moja naivka, našla je srodnu dušu. Momak nije bio loš na prvu, zadobio povjerenje cure i što se uvijek pokaže točno, svoju pravu narav  pokazao je tek kad je potpisan vjenčani list. Uselio se domazet i naš je mir nestao. Sigurno ti znaš više o tome , mislim o alkoholičarima ili osuđenim nasilnicima od mene, srećeš ih na poslu. No takvoga nisi srela. Med i mlijeko trijezan, otrov kad je pijan. Uskoro se rodila i mala Janja, janje naše. Tatica ovo, tatica ono, teško za gledati kako obmanjuje vlastitu kćer. Agneza slomljena tijelom i duhom i opet Petka priskoči, brini i odgajaj. Nije mi bilo teško, volim Janju.

Postajem dosadna i sebi pa da skratim. Trajalo bi to čitavog života da se pitalo njega, Karla. Njemu dobro, ja s Janjom, Agneza na posao, a on s flašom. E pa kad ti flaša komandira onda si za mene nitko i ništa. To je bio Karlo. Što sada? Razgovor bi uvijek završio bez rezultata, na obećanjima i sve češće bolno za Agnezu. A što smo i mogle nas dvije žene? Vidim da se smješkaš. Ti si jaka, takav ti je posao da moraš biti, a mi smo bile slabe. Janja je rasla sve više svjesna kakav joj je otac. Gledaš ga svaki dan, trebaš ga k’o oslonac, a on treba drvo da se osloni na njega, da ne padne. I znaš što je zanimljivo? Dođe do kuće kasno, pijan, ali dođe sam! A onda se obavezno skljoka kraj vrata i lupa, ne može dalje. I onda hajde žene, spašavajte junaka, dižite, vucite, skidajte, stavljajte u krevet. Baš k’o i dijete. 

Čekaš, nestrpljiva si? Brzo će kraj. Mislim na onaj s Karlom. I kad je bio totalno pijan, bilo je dobro. Najgori je bio polupijan. E, onda se volio praviti gazda. Te ovo, te ono. Kad Agata ne bi mogla slušati, on bi je silio, čak vezao za stolac. Muka ti od tih gluposti koje je izmišljao. Uglavnom o nama, sestrama; da smo vještice, da smo zločeste babe, da zna on naše rabote. Da, tako se izrazio – rabote. Agneza ga je isprva umirivala, a poslije bi šutjela dok se on ne izmori i baci na kauč te zaspe. Onda ju ja odvežem i koliko sam mogla utješim. Znaš, u zadnje je vrijeme samo šutjela i kao da je strgana, ruke joj vise, glava pognuta. Pripremim joj čaj da se malo podigne. Pomaže to, znam ja. Ali onda eto opet novoga dana, pijanog Karla, i sve ispočetka.  

I kažem ti, ponovit ću gdje god treba, ja sam sama odlučivala. Agata nema ništa s tim. Voliš piti? Evo ti pa pij! Pio je pivo, ovaj puta začinjeno s malo moga proizvoda. Agata nije znala, samo ja. Kad je, začudo miran, legao, bilo mi je teško čekati. Ne možeš  podijeliti brigu jer ne želiš da to znaju ni Agata niti Janja. No tako je najbolje. Ujutro se nije probudio. Znajući ga, svi su povjerovali u prirodnu smrt od alkohola. Jest da me sestra sumnjičavo pogledavala, no nije me ništa pitala. Mrtvozornik je potvrdio smrt od ciroze jetre, dabome, zbog alkohola, jer drugo nije niti provjeravao. I tako je završila ta mala istraga.

Obavio se pogreb i mi smo odahnule. Janja je bila tužna no i ona je upoznala tatinu okrutnost. Da bar nije. Možda bih mu oprostila samo Agatu. No malu, ne. Mogu ti reći, ako imaš strpljenja. Ionako ne idemo nikamo. Jedne večeri Janja je otišla s kolegicama na rođendansku feštu. I ko za vraga, došla navečer malo poslije njega, kada je on već divljao u kuhinji. Kad ju je ugledao na vratima tako kasno, iako još nije bila niti ponoć, razbjesnio se do kraja. Te tko ju je pustio, tko ju kvari, tko ne vodi računa kako je ona ipak žensko, da ne luta noću i još tko zna do kada bi grmio da ga Agneza nije zaustavila. Da si to vidjela! Do sad mu se ni ona nije suprotstavljala, ali zbog Janje je bila spremna na sve. Udario ju je nekoliko puta po glavi dok nije pala, a onda se okomio na Janju. Uhvativši je za kosu, vukao ju  je po kuhinji vičući kako zbog nje mora mamu tući. Pitaš se gdje sam ja bila? Uzela sam širajzl, ali nisam bila dovoljno brza. No kad je vidio da sam ga podigla, pustio je malu. Cura prestrašena, nikad to nije doživjela, pobježe u sobu i čula sam ključ, dva puta. On, iznemogao, dabogda zauvijek, bacio se na kauč i zaspao. A nas dvije vidaj rane! Mala ne pusti u sobu nikoga. Tako ti je to bilo.

I šta dalje da ti pričam? Nakon pogreba smo odahnule i život je potekao kuda je davno trebao. Ko da nam nije bilo dosta svega? Vidim da se nekako čudiš. Ne? Pa branila sam obitelj! Iako one nisu ništa znale. Što? Sumnjaš? Nemoj me prekidati, da dovršim!

A danas i Janja ima Mirtu. Kaže da joj je dala ime u moju čast, zamisli, mene kao travarice. Ali nije se udavala. Šta joj treba netko k’o otac? Janja je u zlu ojačala. Završila fakultet, radi. Ali sad Mirta hoće upoznati tatu. K vragu sve, nisam za to. Ali više se ne mogu brinuti za njih. Dosta sam učinila, možda sam prešla granicu. No savjest ti je gadna stvar i potjera me kuda nisam trebala, sad tek vidim.

 Jedne večeri kad je Mirta zaspala, nas tri u kuhinji smo sjele u nekom čudnom razgovoru. Tko ga je počeo, ne znam, ali rezultat je bio trenutak moje slabosti. I ja se izdam. Napravila sam to, rekla sam, čekala da mi odobre. Ali ne. Muk i onda predbacivanje: da sam poludila, nisam normalna, što sam se usudila oduzeti im tatu i muža. Kako će živjeti s tom činjenicom pod istim krovom sa mnom?

 „Što ti misliš, da smo u srednjem vijeku?“ razljutila se Agneza, kao kad djetetu uzmeš igračku. Mislim, a nisam psiholog, da sam joj uzela uzrok njezine patnje pa nije imala izgovor za neke svoje postupke. Znaš ono: to je zato što on pije. Prošlo i zaboravilo se Karlovo divljanje. No tu sam i ja kriva; uvijek sam joj sve odobravala. Valjda zato što je rano ostala bez majke.

 I one odoše, odselile su u metropolu. Kažu, Mirta treba u bolju školu i ostale gluposti. Ko da ja ne znam zašto su otišle. Odgovor na zadnje tvoje pitanje zašto sam tu? Mogla sam šutjeti, mogle smo i dalje zajedno čuvati našu tajnu. Našu, da, jer sam sigurna da su znale. A kad se to naglas kaže, e onda su i one osjetile krivicu. Kad su riječi izrečene kao da se ponovo dogodilo isto, kao da su i one sudjelovale. A njima to nije pasalo. Nek’ to bude moj grijeh. Nisam drugo ni htjela, ali one nisu shvatile.

I eto me tu. Kuća je ostala sama, neka je, neće nikuda. Mislim da one ne znaju ništa o ovome, mislim, da sam tu. Ni ne trebaju. Proći će i ovih par godina. Meni ustvari jako brzo sve prolazi. Nije loše ovdje. Imam bar društvo. Eto moje priče. Ideš? Ne zaboravi zaključati da slučajno ne pobjegnem, ha, ha!