Nina Vukadin | Oblak na jeziku

Tvoje riječi su oblaci na mom jeziku —

mekani i bijeli, prozirni poput hladne mliječne svjetlosti

što se topi u okusima limunske trave i bijelog jasmina.

Svaki glas je kap što pada u želudac,

zaustavlja krv na trenutak

i po nebu mi ispisuje tonove koje samo tijelo razumije.

Govoriš.

U ustima mi se rađa paleta —

boje što mirišu na mokre tratinčice i zrele kruške,

dok se zvukovi slijevaju poput toplog jantara

i dodiri prozračnih latica struje kroz vene.

U tvom dahu niču polja lavande i borovine,

tvoj smijeh je gorki med —

peče i liječi u istom gutljaju.

A tvoje riječi

ne prestaju u zvuku:

one se talože u kostima,

postaju dah, koža, pamćenje —

oblak koji ostaje na mom jeziku

i kad više nema glasa.

Ali kad zašutiš —

nestaje miris,

boje se lome,

okus postaje metalan i taman,

a usta mi ostaju prazna

kao nebo nakon oluje.

I tada shvatim:

nisu to bile riječi —

nego sudar.