Tomislav Marijan Bilosnić | Adio prijatelju

Adio prijatelju
dan je danas tiši nego noć
čaše kao nedovršene rečenice stoje na stolu
a dim cigarete pamti oblik tvojih riječi

Sjedimo kao nekad
isti stol isto rano proljeće
ali stolica do prozora lakša za jedno srce
i konobar ništa ne pita 

Sada si u biblioteci bez zidova
među knjigama koje ne gore
gdje je svaka stranica ogledalo

a ja mislim na tebe kao na putnika
koji je shvatio
da su zidovi načinjeni od vremena

Sjećaš li se kako smo nadmudrivali ljeto
lošim vinom i dobrim snovima
kako smo od sitnih sati pravili velike priče
Ako te zazovem znam
odazvat će se blagi trzaj svjetlosti na stolu
ili san o knjizi koja već postoji u vječnosti

Govorio si da je život tek fusnota 

u našim knjigama
a ja sam se smijao kao da se nas to ne tiče
Sad listam dane unatrag
i nalazim te na svakoj margini

sada ti znaš ono što nisu znali ljudi 

u tvojim knjigama
da smo i sami pripovijest koju netko čita
u nekoj drugoj noći
pod drugim zvijezdama

Podignimo čaše za sve naše poraze
za sve ljubavi koje su nas
napuštale

sad ti vrijeme više ne duguje sate
oslobođen hodaš kroz vrtove 

koji su možda raj
jer znam da ne umiru oni koji znaju 

slušati svemir u praznoj čaši
ni oni koji ostave toplinu
u rukama što se rukuju
Tvoje su rečenice još za stolom
naslonjene na naše umorne laktove

i malo sporiji suton

Adio prijatelju

Neću reći da si otišao
vrata ni dalje nisu zatvorena
mi smo oduvijek stanovali
u jeziku

Neka te čuva beskraj
ako je svemir doista knjiga
koje nikada ne završava

Tomislav Marijan Bilosnić 

Na vijest o smrti prijatelja, 25. veljače 2025.