Zoran Gavrilović | Bivša

Kako dan zapravo počinje? Utopio sam se u pokrivaču, a preko noći mi je i mačak došao u noge, sklupčao se i zaspao na mojim nogama. Osjećam njegovu težinu, miran je, pa se i ja ne pomjeram. Ali svrbe me sunčeve zrake na obrazu i odlučujem ustati. Nježno podižem mačka sa nogu i kažem mu: „Mačkice, i za tebe je vrijeme da se pokreneš.“

Mačak se lijeno proteže, staje na noge i odlazi. Oblačim se i spreman sam započeti novi dan. Silazim u dvorište i sjedam za plastični stol. Izvlačim si jednu kavu iz torbe, gotovu i zapakiranu iz trgovine. Vlasnik kuće u kojoj živim ne pije kavu, pa sam znao da se moram pobrinuti za sebe.

Dugo ga poznajem. Zove se Berko i prijatelji smo već 15 godina. Berko je dobar čovjek, pun osjećaja prema drugima. Volim ga zato što je takav – jednostavan i blesav. Ali tog jutra, kada se probudio i sjeo pored mene, činilo mi se da mu nije do razgovora. Mene tišina ne smeta, pa sam šutio. Ipak, on lomi tišinu i počinje:

„Znaš, moja bivša žena je kriminalka. Sve bi učinila zbog novaca.“

Eto, jutro se razlomilo, razgovor je počeo, ali ja u sebi još nemam riječi kojima bih odgovorio.

„Da, ona je beskrajno pohlepna, zato me i ostavila,“ nastavlja Berko. „Njoj je samo do novaca i mora.“

Ja potvrđujem glavom, jer tako red nalaže. Ali mene u životu ne zanimaju bivše žene, samo one buduće. On malo šuti, a zatim nastavlja:

„Sve je zajebala zbog novaca, i dalje je lijepa, ali prokleto pohlepna. Našla si je nekog dečkića da me zamjeni. Valjda je dobro jebe.“

„Dobro,“ odgovaram. „Ja želim skrenuti temu. Kada ti je do jebanja, sjećaš li se one zgodne crvenokose što sam ti je prepustio u Novom Sadu? Nisam imao vremena za jebanje.“

„Ne sjećam se,“ odgovara Berko, i dalje namršten, razmišljajući o svojoj bivšoj ženi.

„Znaš, ona je i djecu uništila. Oni sada razmišljaju samo o novcu i robnim markama. Nije ih briga za mene. Ova kuća im je premala.“

„Dobro, Berko,“ kažem. „Takva su djeca. Posao nas kao roditelja je da ih volimo, a njihovo je što će učiniti sa svojim životima.“

„Ma, ne vole oni mene više, i njima je samo do novaca. A i drogiraju se… ovaj najmlađi sin, što je bio sa mnom, stalno se drogira.“

Zastajem, ne znam što uzvratiti na to. Ipak kažem veselo: „Djeca su djeca. Pustimo mi sve to na miru. Hajdemo pričati o mom autu.“

Počinjem svoj monolog: „To je Chevrolet – američki šarm i korejska marljivost i inteligencija. Žute je boje, kao znakovi upozorenja. Kada se voziš u njemu, osjećaš se kao da ploviš. A zbog žute boje, svi te primjećuju. Ja sam ti najpoželjniji muškarac kad se vozim u autu.“

„Lud si, Zoks,“ smije se Berko.

„A kakav ti imaš auto?“

„Crveni Citroen, poklonila mi ga bivša žena.“

„Znaš, Berko, od svog toga razgovora o autima usta su mi se malo osušila. Idem do trgovine kupiti si sok, pa poslije možemo pričati o knjigama i raditi nešto.“

Dan je tek počeo. Odlazim, ali da bih došao do svog auta, moram se provući pored debelog crvenog Citroena. Razmišljam, možda njegova bivša žena i nije tako loša kada mu je dala auto, ali neću mu to reći.

Sada ćemo pričati o knjigama, a to je uvijek uzbudljivo i nema tako pogubni utjecaj na ljude kao djeca i bivše žene.