Na pramac života stihovi su stali
Da ih mrak prošlosti ne bi ugrizao.
Kad bi moje staze svjetlom obasjali
Svileni bi plamen do neba stizao.
Krma je mog broda rasušena, tvrda.
Valovi su za njim u zrak urezani.
Propinju se poput podivljala krda
Konja što su evo, netom odvezani.
Za kormilom duše moje pjesme stoje
I valove režu lirskih osjećaja.
Prizivaju dane koji mi predstoje
U igri života prije samog kraja.
Pjesme su u zraku. Grušaju oblaci,
A srcu je lakše kad teret odbaci.
Biserje samoće, Beletra, 2024.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.