Zrnca prašine lebdjele su u zraku, milovane sunčevim zrakama koje su osvjetljavale prozore jednosobnog stana na Knežiji. Dnevnim boravkom odjekivali su zvukovi prevrtanja, škripanja i kopanja po starim stvarima. Luka odloži kartonsku kutiju na kauč, između sebe i Kreše, te njih dvojica istovremeno posegnu za VHS kazetama na vrhu. Luka izvuče Vranu, odnosno The Crow, a Krešo Specijalni izvještaj, izvornog naslova Minority Report. Na vrhu prašnjave hrpe ostali su Veronica Guerin, Mystic River, Frailty i Training Day.
- E, ovo fakat više moram, kak se veli, restauirirat… ne, prebacit na digital – prokomentira Luka i uzme poveću, plavu krpu za prašinu s obližnjeg stolića. – Ne traje traka vječno. Al prvo to treba očistit. Fakat hvala na pomoći, buraz.
Krešo samo odmahne rukom. – Nemaš frke, stari. I tak ne delam danas.
Luka počne pažljivo brisati plastičnu kutiju, a prijatelj mu učini isto, narančastom krpom, malo grubljom. – Dobro da smo to raščistili. Imo sam hrpu tih kaseta posvuda, po ladicama i ormarima… čak sam našo jednu u kupaoni. Imam i DVD-e i par onih, kak se veli, Blu-Rayeva, ali oni se bolje drže.
- Je, to je ozbiljna tehnika – složi se Krešo, pa upita s posebnim zanimanjem: - Nego, kak to da se izgovara „kazeta“, a piše se „kaseta“? Tak se piše, jelda? Onak, po pravilima.
- Nemam pojma, a sad nije ni bitno – odvrati Luka, pa otvori kutiju i počne oprezno brisati kasetu. Ili kazetu, kako se izgovara. – E, kad se sjetim, nekad je i u kinu i videoteci sedam od deset filmova bilo prva liga.. a danas možda jedan od deset bude OK. A kasete – odavno izumrle. Ali ja još imam onaj video-player, ili videorekorder, kak god. I radi, hvala Bogu. Nekim posebnim kabelom sam ga uspio spojit na novu telku. Skup ko zlato.
Krešo kimne glavom, pri kraju s prvom kasetom, to jest kazetom. – E, nekad je u Hrvatskoj bilo, kolko, 2000 videoteka? A samo u Zagrebu, brijem, 400.
Prijepodne je prolazilo uz zvukove otvaranja i zatvaranja škripavih kutija. Konačno, s dna hrpe, Krešo izvuče kasetu, iliti kazetu, bez omota, na kojoj je jednostavno, crnim markerom, pisalo: Zapisi mraka 1999. – Kaj je ovo? – upita, s veselom znatiželjom, pokazujući Luki kasetu, odnosno kazetu.
Luki se lice ozari, a u očima mu bljesne radosno sjećanje. – E, to je onaj, kak se veli, amaterski film. Snimili su ga maturanti iz jedne filmske grupe u Kutini. To su jednom emitirali na Kutina Net TV, tada sam ga snimili. To se sad zove Mreža TV.
- O čemu je? – nastavi Krešo. Već je očistio kutiju, pa je uzeo novu krpu i njome počeo brisati kasetu/kazetu.
- Jedna cura nađe neke nepoznate, tajne knjige i zapise u nekoj napuštenoj knjižnici ili antikvarijatu, tak nekak, u Kutini. Ima tamo svega i svačega. O lokalnim legendama, i nadnaravnom, i zločinima i tajnama iz prošlosti. I onda ona i njeni frendovi pokreću svoju istragu. Onaj Oliveirin film Samostan, O Convento, onaj s Malkovichem, bil je sto posto inspiracija. Ko i serija Buffy. I oni Dylan Dog stripovi. Genijalni čušpajz. Budžet soma kuna ili manje, oprema filmska kamera iz 70-ih, trajanje cirka 80-85 minuta, ali film rastura – Luka ispali u dahu, kao da ga je jučer pogledao.
- Jesu oni dobili neku nagradu za to? – upita Krešo, već stavljajući kasetu, ili kazetu, u video-player, ili videorekorder.
Luka se zamisli, namještajući se na kauču. - Brijem da ne. Al opet, nagrada im je kaj su snimili film, kaj ne?
Spremanje je moralo je pričekati. Bar 80 do 85 minuta. Luka i Krešo gledali su film iz 1999., na video-uređaju iz 1993. i televizoru modela 2024. I pritom osjećali savršenu sreću.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.