Božici Jelušić
Uspinju se riječi iznimnoga sklada
Ko stabljika graha što puzi uz pritku.
Radost pjesnikinje duhom stiha vlada,
A izvor je njenih slova u užitku.
Obnažila pjesme mislima je čudnim,
Bremenitim sokom plodova nutrine.
Gonjena je tugom, krikom uzaludnim,
A pjesma joj blista kao kap vedrine.
Nudile se misli pisaljki u ruci
Banuvši iz mraka u nenadan sat.
Postojane kao srce u jabuci
Što miriše zrakom kao njezin cvat.
Procvjetao ritam pijevnog dijalekta
Ispod sjaja luči njenog intelekta.
Biserje samoće, Beletra, 2024.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.