Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 18. ožujka 2025.

Lucijana Živković | U povjerenju


Mnogi autori koji pišu temeljeći fabule na motivima vlastitoga života, složili bi se da je ponekad sam život bizarniji i pun nevjerojatnih događaja kojima se sumnja u autentičnost jer nadilaze čak i potpunu fikciju. Ljudski je život poput kaleidoskopa, stalno promjenjiv, pa lakonski možemo zaključiti da je sve moguće. Dapače, što nevjerojatnije, to stvarnije. Nepredvidljivost životnih puteva stvara nedoumice oko istinitosti priča za koje su književnici ponekad prisiljeni tvrditi da pripadaju fikciji jer im nitko ne bi povjerovao da je uopće moguće da su se dogodile. Pri tom ne mislim na znanstvenu fantastiku, nego običan, mali ljudski svijet pun svakojakih čuda.

Što bi se dogodilo kada bi netko ispričao priču svoga života, toliko nevjerojatnu, a istodobno istinitu, koja gotovo sliči sapunici? Vjerojatno je i toga bilo, ali uz mnogo skepse i sumnje da to nije dobra literatura, već pripada žanru petparačkog romana, u kojem se ne zna tko je kome tko. Naravno da nije riječ samo o nevjerojatnoj fabuli, nego je često i sam autor kriv zbog slabe obrade. „Moglo se to i bolje!“ rekli bi iskusniji čitatelji. Gotovo da je prava šteta uništiti dobru temu lošim pisanjem.

Zato, ako baš želi, autor mora jako dobro razmisliti kako bizaran sadržaj pretvoriti u čitljivo i vjerodostojno štivo. Naravno, ovo je samo subjektivno razmišljanje o problemu pisanja. Našavši se u sličnoj ulozi, razmišljam o napisanom. Jesam li uopće u pravu? Bila ili ne, želim osvijetliti tamu jednoga podrijetla i događaje koji su i nevjerojatno složeni, ali i začudni. Po svemu rečenom, bit će to jednostavna kronologija bez fabule, šturih kontura, bez ikakvih skrivenih pretenzija da osuđuje. Samo ono kako jest, ogoljeno i izloženo. Neka se protagonistica zove Barbara, mjesto će ostati tajnom, a ostali likovi neka se izbore da ožive ili pak ne, u priči. Kao što je rečeno, u malome mjestu živjela poveća siromašna i pobožna obitelj čija je kći, ne znajući gotovo ništa o životu, a kamoli spolnosti, ostala u drugom stanju u devetnaestoj godini s muškarcem koji joj je bio pretpostavljeni i imao tri puta više godina od nje. Osim godina, imao je i obitelj: ženu, kćer i sina te dvije unuke. Kći je bila otprilike Barbarinih godina. Tko će sada otkriti okolnosti slučaja i dinamiku odnosa podređeni-nadređeni? Pitanje je retoričko jer su to otprilike poznate sheme. Nije bila jedina s tim problemom.

Kako bi se zaštitio, odgovorni nije preuzeo odgovornost, nego u jedinom susretu, kad je djevojčica, neka se zove Mila, s majkom šetala, ponudio djetetu bombon. Konsternirana majka odbila je tu jadnu gestu i to je bilo sve s njegove strane. Kako bi izbjegao govorkanja koja su, istina više ocrnjivala nju nego njega, preselio se u veći grad gdje mu se gubi trag. Isto je učinio i sin, dok je kći imala obitelj i ostala u očevoj kući.

Njezine kćeri bile su otprilike istih godina kao i djevojčica Mila koja im je i ne znajući, bila tetka. Slučaj je htio da starija bude i isto godište pa su zajedno, tetka i nećakinja pošle u prvi razred. I gle, je li opet slučaj umiješao svoje prste, u isti odjel! I što sada? Kako dalje stvoriti priču kad je niti nema. Za ostale okolnosti Mila je saznala tek kada je postala odrasla žena: da je teta u vrtiću bila njezina sestra, da su njezine nećakinje bile njezinih godina, da je jedna od njih, s kojom se uzgred dosta družila, išla s njom u razred, da ima i brata i još dosta toga. Izvor informacija bila je dobronamjerna starija poznanica koju se Mila, iz sada nevažnih razloga, jedinu usudila pitati o tome.

Kasnije, kada je saznala ime i prezime dotičnog, jer ga ne možemo nazvati ocem, više joj niti nije bilo stalo do svega toga. Imala je svoj život te je nastojala zaboraviti sve te zavrzlame koje su se i njoj samoj učinile nevjerojatnima.
Poznanik, koji je znao da u njezinu životu ne postoji otac, povjerio joj je svoje iskustvo s vlastiti ocem, zaključujući da je njoj bilo bolje što ga nije imala. Jer on bi radije da nije imao svoga. Na njezino pitanje zašto ga mrzi, on je odgovorio: „Zato što mi je ubio oca.“

I to je bila jedina metafora u priči.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.