Andrea Kovačević | Ruke

na moje zvjezdano nebo

hoće da se raspne vatra

u sobi kraj prozora

vrišti duša moja

kao bezdano sivilo

ništa se ne može mjeriti

s tvojom silnom uznositošću

onako kako su drugi vodili svoju djecu

ti mene nikad nisi držao za ruku

porezala me tvoja fotografija

dok dokidam sebi sebe

u veličini svemira tebi ni sunce ništa nije

u beskonačnosti svemira

što li je onda moj lik, moja škola

daleko su visine

još mi dalje tvoje ime

nedostižne tvoje ruke

i planine šapću: šumo, šumo

a rijeka rijeci: teci, teci