Ruža Zubac-Ištuk | Oda Bukefalu

Nakon petnaestak godina, u centru grada, 

nadomak fontane srela sam Bukefala.

Prepoznao me očima jastreba. 

Gledala sam ga tišinom raspeća

jer mi se njegov pogled činio 

kao zamka za neočekivani prizor

koji je svaki trenutak mogao izazvati naš slučajni susret

i baciti me pred neukroćena kopita zbog neobuzdane slobode moga jezika.

Nisam znala želi li sebe u kristalnu svjetlost raspršiti

da u njoj zasvjetluca zlatna ruka velikog gospodara

iz koje ponekad primi kocku šećera, 

ili mene snagom iluzije u gorušičino zrno pretvoriti i upozoriti

tko je on, a tko ja. 

Hrzao je ispred fontane diveći se svemu

što je ratno i poratno vrijeme učinilo za njega,

ne pitajući se što je meni uzelo dok je njemu davalo. 

U hrzanju sam mogla razaznati pripitomljeno zadovoljstvo u opanku

koji se nije snalazio u ulozi skupe čizme, 

labuđi pjev iz močvare zaveden taštinom, 

klasičnu prljavštinu u igri riječi od koje stradaju pokusni kunići, 

let bijele vrane bez krila za letenje vatrenim nebeskim livadama,

začahurene komplekse spremne raspuknuti se ispod dodira znatiželjnog kažiprsta,

osobni konformizam i zadovoljstvo samim sobom pred drugima

jer je on, Bukefal, odabrao pravu stranku za plaćanje članarine

i dopustio Aleksandrima 21. stoljeća da ga jašu.

Kažem mu, Bukefale, svaka ti čast! 

Tko bi rekao, dok si bosonog u hrpicu prašine pišao 

i oblikovao lončiće bolje od seoskog grnčara,

da ćeš jednoga dana stajati ispred mikrofona i …

Počeo je prodorno hrzati, kopitima razbijati beton 

zbog onoga što još nisam rekla.

Nisam ga potapšala da ga udobrovoljim – sape su mu bile neugodno znojne.

I hrzao bi unedogled u obzorju svoga djetinjstva i rane mladosti 

da ga razigrana dječica nisu poprskala vodom.

Raširio je nozdrve, pokazao velike, žute zube

pa neočekivano ukroćen otkasao do prve gostionice.

Možda se bojao moje sjene više nego Aleksandrov Bukefal svoje.